Islamski odgoj



 

   Kada čovjek postigne uvjerenje da i on i njegova djela u potpunosti pripadaju Allahu (s.w.a.), pa pogleda u svijet oko sebe zaključivši da isto stanje vlada u cijelom univerzumu, to uvjerenje ga dovodi na stupanj potpunog tewhida. Zato Muhidin Arebi kaže da se o čistoj vjeri može govoriti onda kada u čovjeku ne postoji mjesta ni za koga osim za Allaha (s.w.a.) pa ni za njega samog, odnosno o čistoj vjeri se može govoriti onda kada se dosegne utrnuće u istini, kada se postigne svijest o tome da mi nismo ništa, da ni djela ni sama naša bit ne pripadaju nama.

 

   U Hafizovim stihovima: "U biću mom nema mjesta ni za šta osim Boga. Dušmanu dajte svijeta oba, a meni samo Njega." vidljiva je ta potpuna svijest. Ovi stihovi se mogu protumačiti na dva načina. S obzirom da Hafiz govori u prvom licu neki kažu da je to dokaz kako ipak nije postigao puninu tewhida jer smatra sebe jednim entitetom, da je on taj koji posjeduje identitet. Čim ističe sebe, njegovi stihovi su protkani izvjesnom dozom širka. Prema drugom tumačenju Hafiz ustvari kaže : "ja ili mi" govoreći o onome ko je posljedica Allahove moći, i ko je s Njim povezan, dakle ne o sebi radi sebe nego radi Allaha (s.w.a.).

 

   Nakon ustrajnog djelovanja na samopročišćenju, jedan arif je došao do zaključka da je potpuno čist. Tada mu je došao glas: "Tvoje biće je grijeh." što znači da je sam taj zaključak i tako visoko mišljenje o samom sebi veći grijeh od bilo kog drugog. Ovo nisu samo sufijske priče i pjesme, to je istina koja se spominje na mnogim mjestima u Kur'anu. Mogli bismo se zapitati zašto uopšte kretati na put pročišćenja. Razlika između onih koji na taj put ne krenu i onih koji stignu do ovog nivoa je kao razlika između mrtvaca koji nema ni svijesti o tome da je mrtav i mrtvaca koji svijest o svojoj ništavnosti posjeduje, odnosno, gore spomenuti arif u odnosu na svijet uzvišeni je ništa, a u odnosu na obične smrtnike je sve.
Postoji hadis koji kaže: "Dobra djela dobrih ljudi su grijesi za one koji su u društvu Božijem."

 

   Zato se i govori o dva pojma- muhlis i muhles koji imaju srodno ili gotovo isto značenje s tim što je kod muhlesa stepen pročišćenja veći, iako i muhlis znači čisti ili pročišćeni. Kod svih robova Božijih između njihovih djela i rezultata koje oni poluče postoji određena relacija, oni su uporedivi. Međutim, muhles je onaj koji sebe smatra ničim, odnosno koji o sebi ne misli kao o nečemu što postoji pa ni rezultati njegovih djela ne mogu biti stavljeni u odnos sa tim djelima. Ovdje se možemo pozvati na Qur'anski ajet koji kaže: "Allah je od nekih vjernika kupio živote njihove i imetke njihove obavezavši se da im Džennet podari."

 

   O drugoj grupi vjernika Allah (s.w.a.) kaže: "A ima od ljudi i onih koji su Allahu prodali svoj život." Dakle u prvom slučaju Allah je bio taj koji je ponudio ovakvu razmjenu ljudima pa su oni pristali, dok u drugom slučaju ljudi sami sebe nude Allahu ne očekujući nikakvu nagradu.



back 1 2 3 4 5 6 next