Odgojne teme u islamu



Jasna je činjenica koliko se u islamu pridaje pažnja odgojnom procesu. Od roditeljskih obaveza i dječijih prava između ostalog jeste i dobar odgoj. Odgoj koji je nažalost danas zapostavljen kao mjerilo vrijednosti individua, a umjesto njega su postale aktuelne diplome, čistoj znanosti i preciznom znjanju. Čovjek je danas opredjeljen, nažalost samo jednostrano. Tako da ukoliko je vjernik povukao se sa drštvene scene, ukoliko je naučnik nema ga u džamiji, ako je političar nema ga među ljudima u stvarnom normalnom životu i životnim uvjetima. Dok islam protežira ravnotežu, favorizuje i znanje i moral i vjeru uporedno jedne sa drugima, od čovjeka traži svestranost u granicama islamskih normi. Čovjek treba biti vjernik i vršiti ibadet, ali nam Poslanik, s. a. v., kaže: kada vidite čovjeka da puno klanja, ne ushićujte se njime dok ne vidite koliko je inteligentan (tj. da li razumije šta to čini, zbog čega klanja, itd.) jer zaista nagrada se daje u mjeri razumnog razvoja..           U modernom životu, kojim se volimo hvaliti da se primjetiti kako je odgoj djeteta zbilja proces u fazi gušenja. Ima ga kao teorijskog predmeta koji se neizostavno izučava na određenim odsjecima na sveučilištima, ali praktično se takvo što ne može primjetiti.

Primjerice, ko je taj što treba odgajati djecu, u prvom je planu to dužnost roditelja zatim slijede institucije oformljene pod nazivima predškolska, osnovna, srednja, i mekteb je tu negdje protegnut kroz nekoliko ovih naziva koji na određen način simboliziraju životne faze. Pogledajmo sa druge strane dresuru životinja, ljubimaca modernog života, koji se, primjetno je uvlače u naše domove sa povratkom izbjeglica iz naprednih zemalja, u kojima je dresura odveć važno pitanje zbog toga jer tamo ćutljivi i poslušni i malozahtjevni ljubimci zauzimaju mjesto djeci, koja puno traže, nerviraju itd.

Dakle kada moderan čovjek želi dresirati svoga ljubimca u skladu sa posljednjim iskustvima na tom polju, svakako je da će angažirati stručno lice, jer treba biti u trendu i postići važeće standarde. A šta nam je bitno kada svoju djecu, tj. kćeri i sinove želimo udati ili oženiti, kada želimo da postanu roditelji naših unučadi koji će biti članovi društva, da li u tim trenutcima uopće mislimo o tome kome ih dajemo u ruke ili koga primamo u kuće. Ni naše kćerke ni sinovi nemaju ni elementarnog znanja o odgoju a da ne spominjemo diplomu koja bi svjedočila o znanju stječenom o tom časnom pozivu i obavezi, ista je stvar sa snahama i zetovima, jer nažalost to je opća slika sa veoma malim brojem izuzetaka. A Poslanik, s. a. v., poručuje da odgajamo svoju djecu dvadeset godina prije rođenja, tj. od nas traži da odgoj provodimo praktično u svojim životima kako bi ga kada to bude bilo potrebno znali činiti i upotrijebiti sa svojim evladom.

Sukladno pravilu da onaj koji nešto ne posjeduje ne može ni dati, pa ukoliko mi nismo odgojeni kako ćemo moći svoju djecu odgojiti. U svemu ovome trebamo imati na umu i činjenicu da čovjek kada dođe na ovaj svijet kao malo nejako i nemoćno dijete aktuelno je bliži životinji nego li čovjeku, jer su komponente koje ga čine čovjekom samo potencionalno prisutne u njemu, već da bi ostvario i aktuelno taj naziv mora proći određene faze. Na tom ga putu sasvim je jasno očekuju različita iskustva koja su tu da ga prolaskom kroz njih što više približe tome da postane čovjekom. Iskustva su različita te samim tim i način i sredstva pomoću kojih ih zapažamo, doživljavamo i rješavamo. Sukladno tome čovjek je vezan za svijet u kojem živi svojim osjetima: vidom, sluhom, dodirom, ukusom i mirisom, uz pomoć istih čovjek sabira u sebi slike, tj. informacije koje nazivamo znanjem.

U ovom sklopu je prisutna i moć izbora koja u njemu budi potrebu da se na nekog ugleda i da mu neko ili nešto služi primjerom poradi biranja najbolje opcije koja mu je ponuđena. Postavlja se pitanje ko su primjeri? Ko je taj što se možemo poslužiti njegovim znanjem i iskustvom a da budemo sigurni da ukoliko postupimo u skladu sa njegovim ponašanjem i reakcijama nećemo pogriješiti. U ovoj temi su to svakako za djecu njihovi roditelji, jer prvi fizički kontakti, prve podržke i potpora biva data od roditelja a s obzirom na činjenicu da djeca upravo u svojoj najranijoj dobi imaju upijajuću moć pa oni jednostavno upijaju ponašanje svojih roditelja. Pa kada je to tako treba imati u vidu značaj iskustva. Tuđe iskustvo je za pametnog čovjeka dragocjeno i uvijek dobro došlo, jer čovjek koji je iskusan u nečemu znači da je on to doživjeo i put koji se u tome treba preće prevalio i ostavio iza leđa te mu zna i kvalitet. U svemu ovom postaje jasna činjenica koliko je roditeljsko iskustvo i znanje dragocjeno i vrijedno za djecu.

Međutim da se primjetiti kako je u modernom društvu ''miješanje u dječiji život ustvari ograničavanje njihovih sloboda''. Ovo bi bila samo još jedna zabluda u nizu zabluda koje smo prihvatili u svom obavezno modernom životu koji mora biti drugačiji od tradicija, drugačiji pa makar i u onim univerzalnim mjerilima kao što je moral i odgoj, koji jednostavno ne da se nemogu promjeniti već im mjenjanje znači ne odgoj i nemoral, a to se protivi zakonima koji vladaju u čovjeku. Lišiti dijete roditeljskog iskustva, sa izgovorom modernih pogleda na svijet, i to u periodu nezrelosti sa svakog aspekta gledano, ne znači ništa drugo do li lišavanje od ogromnog potencijala veoma dragocjenog koji djeci na kraju dolazi sasvim besplatno. A ukoliko se bolje razmisli pa se malo i prelistaju anali svjetskih rubrika o maloljetničkim prijestupima bit će nam jasno da je to ili smišljena politika da bi se proizvodili poslušni i pogodni robovi novog svjetskog poretka, koji će predstavljati potrošački potencijal, zalutao, bez identiteta, volje, lahko zavodljiv itd.

Pitam se ukoliko je roditeljsko iskustvo nepoželjno, neupotrebljivo i neodgovorajuće modernom dobu, što da napomenem predstavlja osnovne i čvrste temelje u razvoju djetetove ličnosti, šta je u tom slučaju sa školovanjem, zar dijete u školi ne uči tuđa iskustva, ne prima tuđe znanje, tuđe stavove, a ako je već činjenica da stariji nemaju šta ponuditi pa kako to da stariji koji stoje iza školskih katedri i nude svoju robu ona može i treba proći ali ono što roditelji nude ne može da dobije licencu prolaznosti. Roditelj svoje iskustvo djetetu poklanja sa ljubavlju, pažnjom i bez nadoknade. On u svemu tome ne traži nikakvu ličnu korist, samo mu je stalo da mu dijete postane što kvalitetniji član ljudskoga društva. A roditelji u svojoj odgojnoj dužnosti i sami imaju potrebu za primjerom i savjetima, da bi je na najbolji mogući način izvršili i da bi plod rada bio što kvalitetniji. Muslimanima je njihova sveta knjiga Kur'an za primjer kojeg treba slijediti u svim segmentima života dala da je to Poslanik, s. a. v., koji je i na odgojnom planu dostigao sami vrh kvaliteta i uspjeha. Kada čitamo hadise koji su vezani za ovo područje nakon toga što zapazimo da im je broj veliki uvidjet ćemo de je moguće tematski ih sortirati a lepeza tema je veoma bogata.

Teme odgoja

Jedna od islamskih odgojnih tema jeste pitanje poštovanje ličnosti drugih pa između ostalog i djece u porodičnom krugu. Ovo je pitanje veoma važno i u islamu mu se pridaje veliki značaj. Da bi shvatili zbog čega ovo pitanje igra tako značajnu ulogu u životu čovjeka, počevši od samog formiranja ličnosti pa i dalje, trebamo spomenuti nekoliko uvodnih tačaka.

1. Allah je u čovjeku stvorio osjećaj ljubavi prema samom sebi, to je nešto što svaki pojedinac u sebi nagonski osjeća. Upravo je ovaj nagon jedan od najstabilnijih i najopstojnijih temelja u odgojnom procesu. Iskusan roditelj ili odgajatelj koristeći ovaj od Boga dati kapital mogu da poberu najbolje rezultate u cilju postizanja izuzetnih rezultata na planu odgajanja poželjnih karakteristika u djetetu i na taj način odgojiti primjernog člana društva.



1 2 3 4 5 next