Čovjekova interakcija s okolinom



2. Jednoća Božija izvor je svih ljepota i vrlina, a lijep ahlak izvor je svih lijepih djela i svakoga dobra, kao što je širk izvor svih negativnosti, ružnih djela i postupaka. Kur’an ovo pitanje analizira na sljedeći način: Čovjek svojim djelovanjem i ponašanjem ostvaruje direktan kontakt sa svijetom oko sebe, koji je djelo Božije, a kako je i sam dio tog svijeta, on je i sam djelo Božije. Djelo Božije je lijepo, pa iz toga proizlazi da je i čovjekova priroda lijepa ako nije ničim ukaljana.

Čovjekova sklonost ka lijepom potaknuta je njegovom prirodom sklonom ljepoti u bilo kom obliku. Lijep ahlak inspiriran je prirodom čovjeka, a ne nametnut nekim vanjskim utjecajima. Ovdje se javlja problem, odnosno pitanje koje na izvjestan način dovodi u pitanje ono što smo do sada kazali.

Naime, ako kažemo da je svijet djelo Božije i ako je čovjek dio svijeta, onda je i on djelo Božije. S obzirom na to da je Uzvišeni Allah Apsolutno Dobro, onda je i sve ono što On stvara lijepo i dobro. Budući da je čovjek direktan i neposredan uzrok svome djelu, te da je on sam djelo Božije, iz toga bi se moglo zaključiti da je i svako čovjekovo djelo indirektno djelo Božije. Iz ovoga proizlazi zaključak da u Univerzumu nema zla, a s obzirom da u stvarnosti ima, mogli bismo zaključiti da bi Bog Uzvišeni trebao biti saučesnik u njemu.

Ovdje se javlja nova dilema: Znamo da zlo postoji, a isto tako znamo da je od Boga samo ljepota. Kakvo je, onda, rješenje ovog problema? Radi iznalaženja njegovog rješenja treba napraviti razliku između dviju vrsta zla: prirodnog i stečenog (šeri') zla. Šta se, zapravo, smatra zlom u prirodi?

Kada naprimjer promatramo ubistvo nožem kao jednu manifestaciju zla, njegovom analizom doći ćemo do zaključka o relativnosti zla. Šta je sve potrebno za takvo ubistvo? Potrebni su: snaga, volja za ubistvom, sredstvo  kojim se ubija (npr. oštar nož) i podložnost tijela ubodu (njegovo svojstvo da se može ubiti). Sada se postavlja pitanje da li je oštrina noža dobra ili loša osobina, da li su čovjekova snaga, čvrstina volje i svojstvo mesa da se može sijeći vrline ili mahane. U suštini, sve su to dobre i poželjne osobine.

Znači, da bi ovakav čin bio ocijenjen lošim, potrebno mu je dodati sastojak koji će svemu što je dotada smatrano dobrim dati boju zla, a to je smrt žive osobe. Zlo je zlo tek sa stanovišta onoga ko je izgubio život i sa stanovišta porodice ubijenog, dok je sa stanovišta ubice to djelo dobro (jer je ubio svog dušmana).

Prema tome, u Univerzumu ne postoji apsolutno, već samo relativno zlo, a svi relativni pojmovi nemaju svoj stvarni bitak. Ono što postoji u zbilji svijeta dobro je, a zlo nastaje kada se dobro koje stvarno postoji dovede u vezu sa nečim, kada se relativizira. Čitav je svijet djelo Božije, a sve što On stvara lijepo je, i ništa drugo osim lijepog ne postoji u zbilji svijeta.

Stečeno (šeri') zlo podrazumijeva kršenje šerijatskih propisa. Čovjek posjeduje slobodu izbora i dato mu je da se može suprotstaviti prirodnim zakonima. Ta sloboda također je lijepa jer je djelo Božije.

3. Da li je čovjekova sklonost ka ahlaku fitretska osobina ili je nešto izvana nametnuto? Da li svijet duša ili nešto drugo nameće ahlak?

Čovjek posjeduje sklonosti, želje i porive. Što su ove pojave bliže osjetilima, to su bliže i shvatanju, kao npr. potreba za jelom, spavanjem i sl., dok ono što je označeno kao taqwa (bogobojaznost) dolazi od ustručavanja, a svako ustručavanje od privlačnih stvari jeste nametanje. Upravo je vjera donijela takve odredbe i nazvala ih taklifom – dužnostima (što potiče od riječi kulfat – jedna vrsta pritiska koji zahtijeva trpnju).

Postoji jedan broj užitaka koji nas privlače i koji su prijemčivi za tijelo. Kada se nađemo u dilemi da li utoliti glad ili ne, uvijek izaberemo jelo. Između slobode i zabrane biramo slobodu. Iz ovoga slijedi da je strast jednaka slobodi, a bogobojaznost zabrani. Sukladno ovome, strasti su puno bliže čovjekovom tijelu. Iz ovako postavljene teze može se izvući zaključak: “Ahlak ne može biti rezultat fitreta.”



1 2 3 4 next