KORIŠTENJE POSEBNIH ALLAHOVIH IMENA



Kada se u Arapskom jeziku koristi prijedlog min, onda on označava dio nečega, u našem slučaju “dio znanja knjige”. A odgovor na pitanje kako stići do tog, na neki način posebnog, znanja daje sam Sulejman, a. s., kada u nastavku 40. ajeta sure An-Naml kaže:

Ovo je milost od Gospodara – Skrbnika moga (a ne od onoga ko je donio prijesto), koji me iskušava da li ću zahvalan ili nezahvalan biti.

قَالَ الَّذِي عِندَهُ عِلْمٌ مِّنَ الْكِتَابِ أَنَا آتِيكَ بِهِ قَبْلَ أَن يَرْتَدَّ إِلَيْكَ طَرْفُكَ فَلَمَّا رَآهُ مُسْتَقِرًّا عِندَهُ قَالَ هَذَا مِن فَضْلِ رَبِّي لِيَبْلُوَنِي أَأَشْكُرُ أَمْ أَكْفُرُ

Sulejman je htio reći da je sve to moć Božija i sve te sposobnosti koje čovjek posjeduje ne trebaju ga uznositi jer uvijek treba znati da je svaka moć od Allaha, a o takvima Uzvišeni kaže: Njihova kupovina i prodaja ih ne odvraća od sjećanja na Allaha.[1]

 To što je Sulejman, a. s., upotrijebio baš Allahovo ime Rabb – Odgajatelj, Skrbnik, dokaz je direktnog Gospodarevog odgajanja onoga što imaše dio znanja Knjige, a pošto je On Uzvišeni Skrbnik cijele Kreacije, time i svih ljudi, ta je mogućnost izravnog odgajanja ostavljena i drugima. Prema tome, ko god se prepusti Allahovom terbijetu (odgoju), moći će ovladati prostorom i vremenom.

I zato u hadisu kudsi stoji:

“Robe moj, klanjaj Mi se da bih te učinio Sebi sličnim (da bi ti u sebi oživio moje sifate).”

Allah, dž.š., u Kur’anu kaže da je neke poslanike uzdigao nad drugim zato što su mu oni robovali na jednom višem stepenu.

فَاصْبِرْ لِحُكْمِ رَبِّكَ وَلَا تَكُن كَصَاحِبِ الْحُوتِ إِذْ نَادَى وَهُوَ مَكْظُومٌ لَوْلَا أَن تَدَارَكَهُ نِعْمَةٌ مِّن رَّبِّهِ لَنُبِذَ بِالْعَرَاء وَهُوَ مَذْمُومٌ   فَاجْتَبَاهُ رَبُّهُ فَجَعَلَهُ مِنَ الصَّالِحِينَ

Ti strpljivo čekaj presudu Gospodara svoga i ne budi kao Zunnun (Junus) koji je u ogorčenju zavapio. I da ga nije stigla Allahova milost, na pusto mjesto bio bi izbačen i prijekor bi zaslužio, ali Gospodar njegov ga je odabrao i učinio ga jednim od dobrih.[2]



1 2 3 4 5 6 7 8 next