Pojam srca u Kur’anu



 (prema poglavlju “Srce u Kur’anu” iz knjige Ahlak u Kur’anu, ajatollaha Misbaha Jazdija)

Pitanjem srca (qalb ili fuad) bave se nauke kao što su antropologija i ontologija, no, s obzirom na to da se ovaj pojam često spominje u ahlaku, pogotovo u ahlaku sa stanovišta Kur’ana, obično se o srcu progovori i u okviru takve rasprave.

U 108. hutbi Nehdžul-belage imam Ali, a. s., govori o srcu kao najzanimljivijem, najzačudnijem, najkomplikovanijem dijelu čovjekova bića uopće:

“...o arteriji čovjekovoj visi jedan komad mesa, koji je najzadivljujući dio organizma njegovog a to je srce iz kojeg izviru i u kom se nalaze trunci mudrosti i trunci gluposti. Ako se ohrabri u nadanju svome, postoji velika opasnost da će ga pohlepa njegova u poniženje odvesti, i ako bude ustrajno u toj pohlepi, njegova grabežljivost će ga u propast odvesti, a ako ga obuzme očaj i beznađe, za njega postoji opasnost da umre u žalosti. Ako je srce ispunjeno srdžbom i grubošću, one će prerasti u neprijateljstvo i mržnju. Kad ga obuzme radost i zadovoljstvo, zaboravlja oprez i postaje nemarno, a ako ga strah napadne, pretjeran oprez suzdržat će ga od bilo kakva djelovanja. Čim se nađe u ozračju sigurnosti, obuzme ga san varljivi, a ako dospije u nevolju i teškoću, njegova nestrpljivost i slabost donijet će mu sramotu. Ako imetak veliki stekne, osjećaj materijalne sigurnosti naredit će mu nepokornost, a ako ga siromaštvo i oskudica snađu, teškoće koje oni porode ispunit će čitavo biće njegovo.”

Ovim posljednjim riječima želi se reći da siromaštvo nije propast, jer ako nemamo novca, uvijek imamo glavu na ramenima i sposobnost razmišljanja. Ostavljena nam je mogućnost da tražimo izbavljenje iz tog privremenog ambisa. Međutim, čovjek je takav da čim zapadne u bijedu i probleme koje ona donosi, to obuzme cijelo njegovo biće te on postaje pasivan misleći da se stanje ne može promijeniti.

“Ako ga glad savlada, njegova slabost ga odvodi u potpunu nemoć u kojoj pada na koljena, ali ako se prejede, veliki stomak mu ne da da ustane. Zato, sve što je ispod mjere štetno je, a svako pretjerivanje odvodi ga u nered.”

Kada ovdje govori o srcu, imam Ali ne misli na onaj komad mesa s početka, nego na srce u smislu zbilje čovjekove (haqiqatul-insan).

O tome govori sljedeća anegdota: Jedan čovjek je imao dvije udate kćeri i odlučio ih je posjetiti. Kad je došao kod prve i pitao je kako živi i šta radi, ona je odgovorila: “Hvala Bogu, dobro je, dosta smo toga posijali i uradili oko zemlje, još kad bi Allah dao dobru kišu da sve to zalije, onda bismo imali dobre prinose.” Čim je otac stigao kući, počeo je moliti od Boga kišu kako bi mu kćer i zet stali na noge. Kad je sutradan posjetio drugu kćer i nju pitao isto što i sestru, ona odgovori: “El-hamdu lillah, dobro je, nekog smo uglja pripremili, on se sad suši na suncu, samo ne daj Bože kiše, sve bi nam propalo.” Čovjek se našao u nedoumici za koju kćer da moli, a kad ga supruga upita kako je bilo u posjetama, on reče: “Ukratko da ti kažem, ako padne kiša ne valja, a i ako ne padne, opet ne valja. Teško nama!”

Hazreti Ali, a. s., upravo to kaže o srcu: Ako mu uskratiš, ne valja, a ako mu daš previše, opet nije dobro.

1. Razlika između fizičkog i ahlačkog srca

Kada kažemo: “Treba očistiti srce”, pod tim, naravno, ne podrazumijevamo srce kao tjelesni organ, nego ono što je izvor našeg ahlaka. Dvije grupe alima – mufessiri i muhaddisi, bavili su se iznalaženjem veze između fizičkog i ahlačkog srca. Proučavanjem ajeta i hadisa, dali su sličnu definiciju kao i lingvisti: “Ahlačko srce potiče od riječi taqallub – izokrenuti, učiniti revoluciju.” Dakle, čovjek svojim ponašanjem može očistiti i onečistiti srce, kao što fizičko srce pumpanjem mijenja položaj krvi u organizmu. Oba srca izazivaju promjene.



1 2 3 4 5 6 7 next