Ljudi, samim tim i poslanici, jedna su od karika u Univerzumu



Kada Kur’an govori o čovjeku, govori o biću koje je u interakciji sa svijetom. Iako Božiji poslanici pripadaju nematerijalnom svijetu, oni istovremeno pripadaju i ovom svijetu i ne mogu izbjeći njegov utjecaj.

1) Allah dž.š., obraća se Poslaniku, s.a.v.a., sljedećim riječima: Zaista ćeš ti umrijeti, a umrijet će i oni.[1] Dakle, ni sam Poslanik nije imun na događaje u vanjskom svijetu.

2) I poslanici imaju ovosvjetske potrebe koje moraju zadovoljiti

3) I na njih, kao i na ostale ljude, utječe ponašanje drugih ljudi, što dokazuje ajet: Nemoj tugovati zbog onoga što oni pričaju.[2]

4) Poslanici su voljeli svoju rodbinu i tugovali za njihovim odsustvom. Poznata je Jakubova tuga za Jusufom.

Prirodni faktori utječu na poslanike kao i na druge ljude. I oni su se razbolijevali. Čovjek nije biće izolovano iz prirode, a poslanici su dio ljudskog roda, ljudi od krvi i mesa, s tim da su da su imali posebnu vezu sa drugim i drugačijim svijetom.

Ljudi, samim tim i poslanici, jedna su od karika u Univerzumu. Racionalno je poznato da dio uvijek slijedi cjelinu kojoj pripada. Čak i površnim posmatranjem može se zaključiti da čovjek prima utjecaje iz vanjskog svijeta. Međutim, Kur’an tvrdi da čovjek utječe na svijet pa i na vanprirodne svjetove. Jedna od novina koju donosi Kur’an je da i ljudska zajednica ima svoj životni vijek kao i čovjek. On dokazuje da je kako čovjeku tako i društvu svojstven uspon i pad.

Priroda u cjelini također je sklona napretku i propadanju. Naime, nekad je niz pojava u prirodi takve naravi da donosi propadanje. Tako, npr., hladnoća i nevrijeme mogu uništiti usjeve.

Kur’an uvodi još jednu novinu kada govori o utjecaju čovjeka na društvo i okolinu. Čovjekovi postupci koji nisu u skladu sa istinom izazivaju poremećaje u prirodi i društvu. Zbog toga se u njemu kaže:

ظَهَرَ الْفَسَادُ فِي الْبَرِّ وَالْبَحْرِ بِمَا كَسَبَتْ أَيْدِي



1 2 3 4 5 6 next