Svjetlosni čovjek u iranskom sufizmu 1



Svjetlosni čovjek u iranskom sufizmu

 

 

U ime Boga Milostivog Samilosnog:

Ovo ime rodoslovnika ljudske vrste istovremeno označava krunsko božansko stvorenje koje, u ukupnoj dosadašnjoj povijesti božanskoga stvaranja, pa sve do kraja kozmičkog vemena, u sebi sukusira najbolju i najraskošniju energiju Imena božanske Biti (Asma’‘ al-Jalal) i božanskoga Bitka (Asma’‘ al-Jamal), i takodjer označava topos, izvorno mjesto i primordijalnu, praiskonsku i preegzistentnu domaju od čije ilovače je stvoren i u čiji “naravni” milje je usidren kao krunolik nepretrgntog oblikovanja Deusa artisa, koji uvijek stvara bez imitacije (al-Bari’‘), na nov i nikada dva puta ponovljen način. S druge strane, u misaonom sklopu sufijske literature, napose one iranske provenijencije, ime prvog čovjeka i prvog božanskog glasonoše (Adem) na licu identiteta kojim je založeno jasno ponazočuje i raskriva fenomenologiju jedne anthropologia spiritualis, koja nije drugo doli hijeropovijesna povijest ljudske duše u njenom inicijacijskom, njenom vlastitom soteriološkom samouspravljanju, u njenoj unutarnjoj egzistencijalnoj metanoia (tashakkulat ruhaniya), koja gradi onu nevidljivu, svjetlosnu rijeku duševnog uzvodnog toka (scala perfectionis), čije hidrovsko vrelo je u podnožju mističnog Sinaja ili hijerokozmičke planine Qaf, a njena delta na samom vrhu bilo koje od ovih dviju planina mikrokozmičke svete geografije ljudske duše. Ovo ime, u svojoj beskrajno razudjenoj egzistencijalnoj profilaciji ad intra i ad extra, nepretrgnuto nam objavljuje ono nezaustavljivo razudjenje ljudske duše i njenu hijerokozmičku dugu samoorijentiranja u beskrajnoj pustopoljini uvjetovanoga bitka, dugu satkanu od neprestanih uskrsujućih praskozorja (crepusculum matutinum) i uznesenjskih sutona (crepusculum vespertinum) što se stalno smjenjuju na ezoterijskom nebu (Qur’‘an anfusi) duše svakog homo viatora (salik) u skladu sa njenim neprestanim i uvijek novim, zapjenušanim preobražalačkim ritmom. Pošto je svjetlosni vodotok one rijeke duševnog samouzlaženja prema hidrovskom vrelu besmrtna života uvijek uzvodan i uvijek teče uz litice našeg “unutarnjeg Sinaja”, stoga je i hod ljudske duše u njenom neprestanom egzistencijalnom preobraženju i samousavršenju uvijek upravljen prema hijerokozmičkom, mikrokozmičkom Orijentu, Orijentu ljudske duše, tako da on nikada ne podrazumijeva usmjerenje prema Okcidentu, prema svijetu egzistencijalnog izgona, čak niti u trenucima onog duševnog crepusculum vespertinum, osim ako homo viator, duša kao svjetlosni Adem u nama (Adam nurani), nije preusmjerio svoj ritam i svoju samopreobrazbu iz uzlaznog u silazni samoozbiljujući ritam i tok, u onu negativnu mandala, koja više ne traži krajnji Orijent ljudske duše, već hlepi i bludi ka Okcidentu, ka Iblisu svoga bića. U tom slučaju hijerokozmos nekoć uzlazeće duše i kozmologija boja kao unutarnja fenomenologija preobraziteljske, inicirajuće duše, koja ostavlja jasne putokaze i usmjerenja prema hijerokozmičkom Sjeveru duševne mikrokozmičke geografije, gube svoja raznovrsno obojena obzorja, tamne i tonu u totalnu i neprozirnu noć koja nije više ona luminozna noć simbola, noć ezoterijskog punoljetstva, blažena noć nad svekozmičkim ružičnjakom u kojoj ponoćno sunce usavršene ljudske duše, poput zrela i nabrekla maslinova ploda koji sija poput punog mjeseca u vedroj noći, jasno obasjava crnu ružu u središtu svekozmičkog ružičnjaka, na završecima čijih latica jasno bljeskaju i prelijevaju se sve boje cvjetova sa mikrokozmičke egzistencijalne obodnice ljudske duše. To je noć Iblisa tvoga bića, zastrašujuće mrkla noć posrnule ljudske duše, baš one koju Qur’‘an označava kao nafs ammara, koja se poput neprozirne sjene, poput tmastog egzistencijalnog zastora rasprostire nad nekoć ulaštenim ogledalom ljudske duše i brani da se ondje ogleda crna ruža, prelomi svoju luminoznocrnu svjetlost i prospe je u tisućama raskošnih nijansi obojenih svjetala.

U islamskoj vjerujućoj i muslimanskoj mislećoj tradiciji Adem se, najčešće, razumijeva kao prvi čovjek, rodoslovnik ljudske vrste. Al-Yawaliqi ga svrstava među četiri jedina poslanička imena koja su arapskog porijekla, a to su: Adam, Salih, Shu’‘ayb i Muhamad. Ibn ‘‘Abbas smatra da je Ademu, kao prvom čovjeku i prvom glasonoši Riječi Božije, dano ime po edemskoj ilovači od koje ga je Bog stvorio. Al-Tha’‘labi još precizira kako se edemska ilovača na starohebrejskom naziva ‘‘adamah, pa je otuda biblijski Adem po njoj dobio svoje ime. (1)

Prema podacima iz kur’‘anskoga teksta, u prvome redu se saznaje da je Adem povijesna osoba. On je prvi pimjerak ili prototip pojedinca unutar ljudske vrste. Bog ga je stvorio od učinjene/umiješene i ustajale ilovače. (III:59; XXXVII,11) Oblikovao ga je sa dvije Svoje Ruke. (XXXVIII:75) Isprofilirao ga je prema navlastito izabranoj Slici. Potom ga je poučio imenima svih stvari. (II:31). Svaki od gore rečenih kur’‘anskih stavaka je na svoj način znakovit i zahtijeva profinjenije tumačenje. Neusporedivo dostojanstvo Ademove osobe nije posvjedočeno samo time što ju je Bog oblikovao sa obje svoje Ruke, nego je podjednako tako posvjedočeno činjenicom da je Ademovo lice profilirano prema najljepšoj slici (XCV:4) koju je Bog iznjedrio iz vlastitog imena Allah, i iz činjenice da je Allah poučio samo čovjeka, svoje krunsko stvorenje, govoru, imenima svih stvari i značenjima, tumačenju (hermeneia, ta’‘wil) imena i naslova svih stvari. Oblikujući ga objema Svojim Rukama, Bog je, zapravo, oblikovao Adema u dvostrukom egzistencijalnom obrascu, kao malog i velikog čovjeka, kao makrokozmos (Insan Kabir) i kao božanski mikrokozmos (Insan Sagir, Insan rabbani). Tako je Adem, s jedne strane, razbijena, analitična slika svih božanskih Imena, i, s druge strane, sukus, sinteza, božanski mikrokozmos, univerzalni topos u kome su kondenzirana značenja i simbolizmi svakog Imena Božijeg. Na taj način je Adem istodobno u islamskoj vjerujućoj i mislećoj tradiciji promaknut kao ideja o individualnoj i korporativnoj, pojedinačnoj i komunitarnoj ljudskoj osobnosti u čijem licu je Bog preegzistentno smirio i položio sjemenje sveg potomstva Ademova i svake stvari kojoj je Bog naumio da se očituje na stranicama prirode (Liber mundi, Qur’‘an al-afaq) i na stranicama povijesti (Liber revelatus, Qur’‘an al-anfas). Njegova osobnost je tako ostala preegzistentnom primateljkom svih svetopovijesnih, svetojezičkih i hijerokozmičkih obzorja Riječi Božije i Imena Božijeg. (2) On je istodobno pojedinac i cijeli ljudski rod. ‘‘Abd al-Karim al-Baqi ne samo da svjedoči gornja značenja Adema kao prvog čovjeka, imama i halife, nego prati i dodatnu etimologiju ovoga imena, svjedočeći kako u njegovom semantičkom polju odjekuju i značenja odobravanja, blagonaklonosti, ljubaznosti (ins), kao i značenje zatjecanja u bivanju, bitisanju (Aysh), stavljajući tako do znanja da čovjek kao takav nije samo krunski baštinik podarenog bitka nego je njegov način zatjecanja u bitku sasvim drukčiji od sudjelovanja u bitku svakog drugog stvorenja. (3) Baš iz tog razloga često se uspoređuje sa savršenim, idealnim, potpunim čovjekom (al-insan al-kamil, al-insan al-tamm). Ademovskom osobnošću Ibn ‘‘Arabi simbolizira to što se zove ljudskom, čovječijom zbiljom (al-haqiqa al-insaniya), koja u sebi sukusira i sobom obgrljuje sve oblike egzistencije koji se razastiru kroz svekozmička obzorja božanskog stvaranja. Ibn ‘‘Arabi ga često uzima i kao sinonim za univerzalnu egzistenciju (al-kawn al-jami’‘), za duh svijeta (ruh-al’‘alam). Ljudska, čovječija zbilja, koju simbolizira ademovska primordijalna narav i osobnost, ima svoje epifanije i očitovanja na višestrukim silaznorazlijevajućim razinama očitujućeg božanskog Bitka, na svekozmičkoj ljestvici nepretrgnuto samooglašujućeg božanskog Bitka: u svijetu Jabaruta (‘‘alam al-jabarut) rečena zbilja se pojavljuje kao Univerzalni Duh (al-ruh al-kulliyy) koji se još imenuje Prvim Umom (al-’‘aql al-awawal), za razliku od Ademove družice Have, koja je na toj razini bitka simbol za univerzalnu dušu (al-nafs al-kulliyya); u svijetu Malakuta, mundus imaginalis (‘‘alam al-malakut), ademovska osobnost, kao simbol sveopće ljudske zbilje, pojavljuje se pod znakom univerzalne duše iz koje se rađaju pojedinačne melekutske duše, a Hava se ondje javlja kao Priroda. U svijetu pojavnih oblika, vidljivih stvari ( ‘‘alam al-mulk), ademovska osobnost se pojavljuje u liku Adema kao oca ljudskoga roda, kao djelomičnog čovjeka ili zemaljskog Adema. (4)

Sazdan prema najljepšoj slici koju je Bog oblikovao snagom svojih “lijepih Imena” ili najvlastitijih Imena, Adem nije, prema mišljenju Ibn ‘‘Arabija, samo simbol univerzalne, primordijalne, idealne ljudske zbilje koja u sebi smiruje zračenja i značenja svih božanskih Imena, zbog čega i jest božanski mikrokozmos par excellence, nego je on i uglačano ogledalo svjetova (miraat mujallawa) u kojemu Bog razgleda ljepote vlastitih Imena i preko njih motri raskoš Svoje vlastite Biti, nedosezljive božanske Naravi (dhat Allah). Zato što njegova ademovska osobnost u sebi ušatoruje primordijalnost netaknute sveljudske zbilje u kojoj je zgusnut sjaj i svjetlo svakog božanskog Imena, Adem je na taj način postao laštilo, glazura koja je nedostajala makrokozmosu i u kome se, usljed toga, nisu mogle odražavati epifanije božanskih Imena na stranicama netaknute prirode i njenih svjetova i kraljevstava. Stoga što je postao ogledalom i dušom svijeta, imenovan je čovjekom i zastupnikom Božijim na Zemlji (Insan, khalifa), odlikovan predodžbenom moći, stvaralačkom imaginacijom, rasudnom snagom i silom kontemplacije kako bi se potpuno razlikovao od svih drugih stvorenja i bio krunom svekolikog božanskog stvaranja. Ademova primordijalna osobnost je oblikovana kao jedinstvena duša (al-nafs al-wahida) iz koje je izvedena ljudska vrsta ( IV:1) (5)

Muslimanska misleća tradicija poznaje četiri tipa ademovskog tijela u ljudskome rodu: Ademovo, Havino, ‘‘Isaovo i tijelo Ademovih potomaka. Svako od njih je na poseban i u odonosu na ono drugo tijelo različit način prouzročeno. (6) Prema mišljenju Ibn ‘‘Arabija, Adem predstavlja prvu epifaniju Slike prema kojoj ga je Bog stvorio, a preko toga i prvu epifaniju sukusa svih egzistencijalnih zbilja, epifaniju pojedinačnih oblika egzistencije, dok je Muhammed, kao unutarnji Adem i Slika prema kojoj je Bog oblikovao sva stvorenja, zasvodna epifanija svekolike, univerzalne Egzistencije na sukusiran, sintetičan, ne više analitičan način. (7)

Tumačeći kur’‘anske riječi o tome kako je Bog oblikovao Adema “sa obje Svoje ruke”, Molla Sadra Shirazi zaključuje kako se Adem u tom smislu javlja poput knjige koju ispisuju “Dvije Ruke” božanske Moći, ispisujući njen sadržaj na primordijalnom ademovskom licu u smislu netaknute, makrokozmičke knjige Prirode (Liber mundi, Qur’‘an al-afaq) i mikrokozmičke, sveto/povijesne knjige Povijesti (Liber revelatus, Qur’‘an al-anfas). Adem kao “Knjiga ispisana sa obje Ruke Božije” samo je vanjsko očitovanje vidljivog, kontingentnog, stvorljivog bitka naslova, znakova i simbola onog unutarnjeg sadržaja kojeg u sebi smiruje Qur’‘an kao sukus preegzistentnih, pritajenih, virtualnih realiteta svijeta zamišljenog, imaginalnog Bitka (alwujud al-dhihni), koji nije drugo doli muhammedanska primordijalna, prvostvorena, metafizička narav i “osobnost”. Stoga Molla Sadra, kao i Ibn ‘‘Arabi, povlači jasnu razliku između Muhammeda kao unutarnjeg Adema i Adema kao vanjskog Muhammeda; ili, pak, razliku između Adema kao Knjige vidljivih, očitujućih svjetova i Muhammeda kao samog kur’‘anskog univerzuma još neočitovanih metafizičkih znakova, simbola i pritajenih realiteta predvječnog Bitka. (8) Zato što je Adem oblikovan sa obje Božije Ruke, i stoga što on istodobno predstavlja unutarnjeg Adema, duhovnu ili noetičku čovječiju Zbilju (al-insan al-kamil, koji jest Muhammed u smislu preegzistentnog Ahmeda), i stoga što je on izravno u baštinu primio nadahnuće Duha Božijega, založbu nadahnuća božanske naravi, on je iznad melekutske Naravi. Urođenim, metafizički ucijepljenim znanjem o stvarima, on zadobiva prinadležnost božanskog halife na Zemlji, upravitelja i čuvara svih očitujućih svjetova. Snagom primanja znanja o stvarima svijeta, Adem zadobiva sveobuhvatnu (jam’‘iyya), jedinstvenu i neusporedivu narav u kontekstu naravi svekolikog božanskog stvaranja. (9) Snagom takve naravi, koja mu istodobno priskrbljuje mogućnost znanja o svim stvarima svijeta i o sebi samome, Adem zadobiva moć vladanja nad svjetovima i nad sobom samim. Štaviše, znanje o sebi samome, o svojoj duši i svojoj primordijalnoj prirodi, daje mu neistrošiv predujam o spoznaji njegovog jedinog Gospodara: “Ko spozna sebe (svoju dušu), taj spoznaje i svoga Gospodara.” Kada Adem uspije preklopiti te dvije spoznaje, onu o sebi i onu drugu o svome Gospodaru, tad postaje istinski, zbiljski Adem (Adam haqiqi), idealni čovjek (Insan kamil), čovjek kao takav. Takovrsno preklapanje ova dva vida spoznaje, ili postignuće najvišeg vida samospoznaje, ima svoju paradigmu u duhovnoj činjenici ili duhovnom događaju preegzistentnog saveza, kada Adem kao metafizički Adem (Adam ruhi), istodobno kao rodoslovnik ljudske vrste, njena jedinka i cijeli ljudski rod koji je u tom času bio virtualno smiren u njemu, prepoznaje svoga Gospodara kada ga upita: "Nisam li Ja Gospodar vaš?”, i kada Adem u vlastito ime i u ime cijele ljudske vrste, u ime svakog pojedinačnog Adema, izusti ono preegzistentno “Da!” u imaginalnom svijetu, svijetu simbola i arhetipova (‘‘alam al-mithal, ‘‘alam al-malakut). (10)



1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 next