Allahovo svjetlo



Allahovo svjetlo

Autor: Munir Gavrankapetanović

Dio iz knjige "Snagom vjere do savršenstva duše"

Datum: 19.11.2001

Allahovo svjetlo

Dragi mladiću, djevojko, čovječe, ti koji vjeruješ, tebi govorim...

Nalaziš se u svijetu koji te okružuje u svoj svojoj čudesnoj raznolikosti. Na svakom koraku susrećeš život koji nastaje, traje i gasi se. Smrt, nijemi svjedok čuda, svakodnevno, u svim mogućim oblicima prolazi, bliže ili dalje, pored tebe. Kao da te želi upozoriti na ozbiljnost svih događaja koji se zbivaju.

Zastaje ti dah pred sitnim bićima, koja otkrivaš mikroskopom, diviš se letu ptice, neumornom i plodonosnom radu pčele. Nemaš dovoljno riječi kojima iskazuješ svoje čuđenje pred složenošću mozga ili neshvatljivom građom ljudskog oka. Razmišljaš u noći o beskrajnim nebeskim prostorima, kad se pred tobom na vedrom nebu ukaže bezbroj zvijezda. Razmišljaš o ogromnim nebeskim tijelima, koja nepogrešivo i tačno plove kroz svemir u začuđujućoj tajnovitoj harmoniji. Vjerovatno, bar mišlju, pokušavaš da se upustiš u prostore vremena, svemira i svega onog što se nalazi iza toga. Posigurno se pitaš: šta je to vrijeme? Otkada i dokada je sve ovo, sav ovaj život koji nas okružuje? Pitaš se otkuda dolaziš i kuda ideš. Pokušavaš prodrijeti u bit i smisao beskonačnog.

Ali zastaješ, zastaješ, kao što su bezbrojni mnogi prije tebe zastajali umom i mišlju svojom. Zastaješ, kao što će ubuduće bezbrojni zastajati. Um čovječiji zastao pred zastorom koji se ne može proći. Iza njega je tajna, vječni nijemi zid, neprekidna šutnja.

Osjećaš, sigurno, usamljenost, napuštenost, možda izgubljenost u bespuću neznanja i nerazjašnjivih tajni. Možda te hvata strah pred neizvjesnošću života, pred čudom smrti i nezaobilaznim grobom koji sve ljude, pa i tebe očekuje...

Međutim, znaj, sigurno znaj: niko nije napušten, niko nije sâm, niko nije izgubljen...

Davno, vrlo davno, od prvog čovjeka Adema, a.s., pa kroz čitavu povijest Zemlje, Milostivi Allah, dž.š., Tvorac svega, u neizmjernoj Svojoj dobroti darivao je ljudskom rodu Svoju Veliku Poruku, Veliku Nauku, u kojoj obznanjuje tajnu i svrhu života, put vječne sreće i spasa. Objava nauke je dolazila preko niza časnih i odabranih ljudi, Božijih poslanika, sve do posljednjeg poslanika Muhammeda a.s. On prenese Kur'an, koji će kao svjetlo Allahovo do konca svijeta obasjavati ljudski rod. Ta Velika Vijest bi objavljena u Mekki, u Arabiji, pustinjskoj i tajnovitoj zemlji, u VII stoljeću po Isau a.s. Tada Arabijom vladahu bezobzirni bogataši, robovlasnici, oholi i nadmeni silnici. Živjeli su u raskoši i obilju, a većina naroda tavorila je u neimaštini. Nemoral, orgije i ludačko pijančenje, bijaše osnov njihovog življenja. Služili su ih robovi i ropkinje, svedeni na položaj poslušnih životinja. Novac je gospodario dušama i tijelima. Zlato je postalo predmet obožavanja i jedina vrijednost. Laži, prevare, krađa, ogovaranja, potvaranja, razvrat - carevali su u tom bolesnom društvu. Bijeda, glad i zaraze uništavali su siromašni svijet. Zakopavana su tek rođena živa ženska djeca. Sve čovječno, sve plemenito što krasi čovjeka kao biće osobitog položaja na Zemlji, bijaše gotovo potpuno prekriveno velom zaborava. Stanovnici Arabije pali su na najniže stepenice ljudskog dostojanstva. Kameni kumiri vladali su dušama idolopoklonika. Tmasti tmurni oblaci nadvili su se nad horizontima ljudskih dobrih nastojanja, vrlina i plemenitih pobuda. I u takvom crnom i teškom dobu rodio se u Mekki Muhammed, sin Abdullahov, od roda Hašimova iz plemena Kurejš. U moru zla i poroka, kao rijetka luča svjetla, rastao je i razvijao se. Nasuprot silnoj premoći snaga mraka, živjaše Muhammed, plemenit, skroman, dobar, hrabar, krepostan i blag. Prozvaše ga Emin, to jest Vjerni, Pouzdani, Pošteni, zbog odlika njegovog karaktera. Oženi se, isto tako, dobrom i plemenitom. ženom, časnom i poštenom Hatidžom. Kad se Muhammed a.s. približio četrdesetim godinama života, poče se osamljivati u pećini na brdu Hira, u blizini Mekke.



1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 next