Vehabijska fitna



VEHABIJSKA FITNA


Znaj da se u doba vladavine sultana Selima Treceg (1204-1222 h. g.) pojavile mnoge fitne (kušnje) o kojima smo opširno govorili u našim djelima. Od spomenutih fitni je "Vehabijska fitna" koja se pojavila u Hidzazu kada su zauzeli Dva Casna Harema i zabranili dolazak na hadz hadzijama iz Šama (Sirije) i Egipta. Od fitni kojima je bio iskušan sultan Selim treci je takoder i najezda Francuza kada su osvojili Egipat 1213-1216 hidzretske godine. Ukratko cemo spomenuti o ovim dvjema fitnama a o njima ima više rijeci u historijskim djelima. Postoje pisane opširne disertacije o ovim dvjema fitnama. Što se tice vehabijske fitne, pocetak sukoba i borbi izmedu njih i emira Mekke Mevlane Šerifa Galiba ibn Musaida koji je bio ovlašten od strane sultana da vlada Hidzazom, bio je 1205 hidzretske godine a to je bilo u vrijeme vladavine sultana Selima Treceg koji je sin sultana Mustafe Treceg sina Ahmedovog. A što se tice samog pocetka pojave vehabija to je bilo puno godina prije toga. Oni su se prvo oformili i ojacali u svojoj pokrajini a onda se je njihov šer (zlo) proširio i šteta narasla i vlast njihova se rastegla na veca podrucja. Pobili su ljudi da im se ni broj ne zna. Ucinili su dozvoljenim njihovu imovinu i porobili su njihove zene. Osnivac ovog necasnog pokreta bio je Muhammed ibn abdul-Vehhab cije je porijeklo sa Istoka iz plemena Benu Temim. Roden je 1111 hidzretske a propao 1200 h. g. Neki historicari su ovako opisali njegovu propast: "Pojavila se propast - habisa - necasnika 1206 h.g." U pocetku bio je ucenik medu ucenicima u Medini i Munevveri neka je na Poslanika Muhammeda a.s. salavat i selam. Otac mu je bio dobar covjek. Slovio je kao ucenjak. Takoder i njegov brat Šejh Sulejman. Njegov otac, brat kao i ostali ucenjaci, su prognozirali u njemu nastranost i sklonost ka zabludi i zastranjenost srca, jer su bili svjedoci njegovih rijeci i postupaka i njegovog zastranjivanja u mnogim pitanjima. Kritikovali su ga zbog toga i upozoravali druge ljude od njega. I tacno se i obistinilo njihovo strahovanje i nagadanje kada se javno pojavio sa novotarijama i zabludama i nastranjenostima s kojima je zaveo dzahile i suprostavio se ucenjacima i imamima vjere i došao do stupnja da tekfiri (proglašava kjafirima) skupine vjernika. Smatrao je da je posjeta Poslanikovom kaburu a.s. i cinjenje tevessula s njim i ostalim Poslanicima i Allahovim dobrim robovima i posjeta njihovim kaburima širk. Smatrao je da je pozivanje Poslanika kod tevessula širk, takoder dozivanje drugih Allahovih robova, kada se cini tevessul, da je širk. Takoder je smatrao da ako neko pripiše neki cin nekome mimo Allaha pa makar rijecima simbolike kao npr. "ovaj lijek mi je koristio"- da taj postaje mušrik. Prihvatio se bio nekakvih dokaza koje ne daju nikakve plodove. Došao je sa nekim potvorenim i izmišljenim izrazima koje je uljepšao i zbunjivao obicni svijet dok ga nisu poceli slijediti. Napisao je za njih i posebne brošure. Cak su vjerovali da su vecina sljedbenika tevhida postali kjafiri. Ibn Abdul-Vehhab se spojio sa vladarima Istocnih pokrajina u Der'ijjeti i ostao kod njih dok ga nisu podrzali i prihvatili njegovu da'vu . Vladari Der'ijjete su u tome vidjeli priliku za jacanje, ucvršcivanje i proširenje svoje vlasti. Ovladali su beduinima koji su postali njihova jaka vojska kojoj se teško bilo oduprijeti. Vjerovali su da svaki koji ne povjeruje u ono što kaze ibn Abdul-Vehhab postaje kjafir i mušrik cija krv i imetak su dozvoljeni. Pojava njegove misije u ovakvom svjetlu je bila 1243 h. g. a osvajanja i širenje bilo je poslije 1250. Ucenjaci su napisali mnoge odgovore i disertacije u kojima je odgovor na ovu pojavu. Cak je i njegov brat Šejh Sulejman napisao djelo u kome je odgovorio na zablude i opasnosti koje se kriju iza rijeci i ucenja koje je propagirao njegov brat. Njegovu misiju i ucenje podrzao je emir Der'ijjete Muhammed ibn Saud koji je porijeklom iz plemena Beni Hanife, naroda iz kojeg je potekao Musejleme Kezzab . Kada je umro Muhammed ibn Saud podršku abul-Vehhabu dao je njegov sin Abdul-Aziz ibn Muhammed ibn Saud. Mnogi medinski šejhovi i ucenjaci su govorili za njega:"Ovaj ce zalutati." ili "Allah ce njime u zabludu odvesti neke ljude, neka je daleko od nas!" I tako je i bilo. Muhammed ibn abdul-Vehhab je smatrao da je njegov cilj i zelja sa ovim mezhebom kojeg je izumio da zeli iskrenost u tevhidu - Jedinstvu i oslobadanje od širka. Smatrao je da su ljudi bili u širku vec 600 godina i da je on došao da im obnovi vjeru. Kur'anske ajete u kojima se opisuju mušrici protumacio je da se to odnosi na tadašnje sljedbenike tevhida. Kao npr. ajet:"Ko je u vecoj zabludi od onoga koji doziva nekog mimo Allaha koji mu se nece odazvati do Sudnjeg dana a oni su prema njihovim dovama nemarni." ili ajet:" Ne dozivaj pored Allaha ko ti nece koristiti niti štetu nanijeti." ili ajet" Oni koji dozivaju one kojima se nece odazvati do Sudnjega dana " i slicno. Muhammed ibn Abdul-Vehhab je rekao: "Ko trazi pomoc sa imenom Poslanika Muhammeda a.s. ili drugog od Allahovih Poslanika ili evlija ili ga pozove ili trazi šefa'at, on je kao ovi mušrici koji su opisani u gornjim ajetima." Na istu razinu stavio je zijaret Poslanikovom kaburu a.s. i kabure drugih Poslanika i evlija. Rekao je o Kur'anskom ajetu u kome se govori o mušricima:"Mi ih obozavamo samo da bi se priblizili u Allahovu blizinu.":"Oni koji cine tevessul slicni su mušricima koji kazu :"Mi ih obozavamo samo da se Allahu priblizimo..". Ibn Vehhab kaze:"Mušrici nisu vjerovali da njihova bozanstva mogu nešto stvoriti, vjerovali su da je Stvoritelj Allah, jer o tome ima dokaz u Kur'anu:"A ako ih pitaš ko ih je stvorio. Reci ce:"Allah." i u drugom ajetu:"Ako ih pitaš ko je stvorio nebesa i Zemlju, reci ce: "Allah." Pa je Allah o njima presudio sa kufrom i širkom zbog njihova govora "da bi se priblizili Allahu" tako da su ovi slicni njima." Ucenjaci islama su odgovorili na ovaj pogrešni nacin zakljucivanja i izvodenja stavova ovako:"Vjernici nisu prihvatili niti ikada smatrali Poslanike niti evlije Bozije bozanstvima, niti rivalima - suparnicima Bozijim! Vjernici vjeruju i drze da su oni Allahovi robovi koji su stvoreni i oni ne zasluzuju da budu predmet obozavanja. A što se tice mušrika o kojima su objavljeni mnogobrojni ajeti oni su vjerovali da njihova bozanstva zasluzuju da im se cini ibadet i oni su ih velicali velicanjem bozanstava iako su vjerovali da oni ne stvaraju ništa. A vjernici ne vjeruju da Poslanici i evlije zasluzuju da se njima ibadet cini i da zagovaraju da su bozanstva obozavajuci ih kako se Bog obozava. Naprotiv, vjernici vjeruju da su oni Allahovi odabrani robovi i miljenici koje je Allah odabrao i njihovim bereketom iskazuje milost svojim robovima. Oni sa njihovim bereketom smjeraju Allahovu milost. Ovome što smo rekli postoje mnogi dokazi iz Kur'ana i Sunneta. I'tikad (ubjedenje) muslimana je da je Stvoritelj, Koji korist i štetu daje i Koji jedino zasluzuje obozavanje, Allah Jedini. Muslimani ne vjeruju da iko osim Njega ima moc utjecaja na bilo što. I vjeruju da Poslanici i evlije ne stvaraju ništa niti imaju moc da nanesu štetu i priskrbe korist. Stvar je u tome da se Allah smiluje svojim robovima njihovim bereketom (blagoslovom). Ono što je mušrike odvelo u širk je i'tikad (ubjedenje) da njihova bozanstva zasluzuju da im se ibadet cini a ne samo njihov govor "Mi ih obozavamo samo da nas priblize Allahu" Jer oni su, kada im je donesen dokaz da njihova bozanstva ne zasluzuju da budu predmet obozavanja, rekli opravdavajuci svoje ponašanje:"Mi ih obozavamo samo da nas priblize Allahu". Pa kako moze biti dozvoljeno ibn Abdul-Vehhabu i onima koji ga slijede da poistovjete vjernike - mu'mine - monoteiste sa onima koji su mušrici i koji vjeruju u bozanstvenost svojih idola? Svi prethodni ajeti a i ostali ove vrste se specijalno odnose na kjafire i mušrike a ni po kakvom smislu ne odnose se na vjernike muslimane. Imam Buharija je zabiljezio Poslanikovu predaju od ashaba Abdullaha ibn Omera r.a. o opisu Haridzija:" da su oni ajete koji su objavljeni o kjafirima prenijeli na mu'mine." Abdullah ibn Omer takoder prenosi predaju da je Resulullah a.s. rekao:"Najviše cega se bojim mome ummetu jeste covjek koji bi tumacio Kur'an na svoj nacin kako ne odgovara (izvornom tumacenju)." Ovaj Poslanikov opis bi se mogao prije svega odnositi na ovu skupinu. A da se bilo šta od onoga što rade vjernici, po pitanju tevessula, smatra širkom, ne bi se desilo da to Poslanik Muhammed a.s. radi i njegovi ashabi i ogromna vecina njegovih sljedbenika. U sahih predajama se navodi da je Poslanik Muhammed a.s. ucio u dovama :"Allahumme inni es'eluke bihakki ssailine alejke." Moj Gospodaru od Tebe trazim hakkom (pravom) onih koji Ti se obracaju." Ovakav Poslanikov izraz se smatra tevessulom bez imalo sumnje. Muhammed a.s. poucavao je ashabe da cine ovu dovu i naredivao im da tako uce dove. To je sve opširno opisano u knjigama i disertacijama koje su napisane kao odgovori na Ibn Abdul-Vehhabovo ucenje. Postoji sahih predaja da je Muhammed a.s. kada je umrla Fatima bint Esed , majka Alije ibn Ebi Taliba, da je on svojom casnom rukom spuštao u kabur i proucio dovu:"Allahumme gfir liummi Fatima bint Esed ve vessi'i alejha medhaleha bihakki nebijjike vel-enbijai ellezine min kabli inneke erhamu-rrahimine." Moj Gospodaru, oprosti mojoj majci Fatimi bint Esed i ucini joj kabur postranim s pravom (hakkom) Tvoga Poslanika i poslanika prije mene. Ti si od milostivih najmilostiviji." Postoji takoder sahih predaja da se Poslaniku Muhammedu a.s. obratio slijepac sa molbom da mu se vrati vid Poslanikovom dovom. Poslanik Muhammed a.s. mu je naredio da se ocisti, klanja dva rekjata i onda prouci:"Allahumme inni es''eluke ve etevedzehu ilejke binebijjike Muhammedin nebijji rrahmeti. Ja Muhammed inni etevedzdzehu bike ila rabbi fi hadzeti litukda. Allahumme šeffi'ahu fijje." Moj Gospodaru, obracam Ti se i okrecem Tebi sa Tvojim Poslanikom Muhammedom, Poslanikom milosti. O Muhammede ja se obracam tobom svome Gospodaru u mojoj potrebi da mi se izvrši. Moj Gospdaru ucini ga da mi bude zagovornik na Sudnjem danu." To je uradio pa mu je Allah vratio vid. Postoji sahih predaja da je Adem a.s. cinio tevessul sa našim Poslanikom a.s.. Kada je pojeo sa plodova zabranjenog drveta, Adem a.s. je vidio njegovo ime napisano na Aršu, na dzennetskim vratima i na stranama meleka, pa je upitao Allaha za njega. Allah mu je rekao:"Ovo je djete tvoj potomak, da nije njega ne bi ni tebe stvorio." Onda je Adem a.s. rekao:"Allahumme bihurmeti hazel-veledi irham hazel-valide." "Moj Gospodaru tako ti tvoga hurmeta prema ovom djetetu smiluj se ovom roditelju." Onda je dozvan o Ademe, da si trazio kod nas oprost sa Muhammedom za sve stanovnike nebesa i Zemlje, Mi bi ti ga dali." Omer ibn Hattab je cinio tevessul sa Abbasom r.a. kada je bila velika suša. Postoje i mnogi drugi slucajevi što je poznato i mi nismo u potrebi da dalje spominjemo. Nacin tevessula koji je objašnjen od strane Poslanika a.s. u slucaju slijepca kome je vracen vid, korišten je i kasnije od strane ashaba i nakon Poslanikovog preseljenja na Ahiret. Ko bude istrazivao ovo pitanje naci ce mnogo slucajeva iz perioda ashaba i tabiina. Npr. govor ashaba Bilala ibn Harisa kod Poslanikovog kabura:"Ja resulellah isteski liummetik" "O Allahov Poslanice, trazi kišu svome ummetu." Naci ce, takoder, pozive koje je Poslanik upucivao kada je posjecivao kabure. Od najpoznatijih šejhova koji su pisali odgovor ibn Abdul-Vehhabu je ucenjak šejh Muhammed ibn Sulejman el-Kurdi, pisac djela Havaši komentar ibn Hadzera. Rekao je izmedu ostalog:"O ibn Abdul-Vehhabe, savjetujem te u ime Allaha Uzvišenog da tvoj jezik uvuceš i poštediš muslimane tvog vrijedanja. Ako cuješ osobu da vjeruje da postoji utjecaj od nekoga osim Allaha i da se taj tome obraca mimo Allaha, nastoj da ga pouciš ispravnom vjerovanju i ponudi mu dokaze da nejma utjecaja bez Allaha pa ako takva osoba odbije onda ga proglasi kjafirom. Ti nejmaš pravo tekfiriti ogromnu vecinu islamskog ummeta od koje si se ti odvojio. Bliskost kufra onome koji se je odvojio od ogromne vecine islamskog ummeta je bliza od onih koji su u ogromnoj islamskoj vecini, jer on slijedi put koji nije put zajednice vejrnika. Allah Uzvišeni kaze: "Ko se suprostavi Poslaniku nakon što mu je objašnjen pravi put i slijedi put koji nije put zajednice pustit cemo da cini što hoce a onda cemo ga baciti u dzehennem a ruzno li je on boravište." (Nisa 115) A ne zaboravi da vuk jede ovcu koja odluta od stada." Što se tice posjete Poslanikovom kaburu, to su cinili ashabi r.a. i svi koji su došli poslije. O vrijednosti posjete Poslanikovom kaburu izreceni su mnogi hadisi koji se nalaze u pisanim djelima o ovoj temi. A što se navodi o dozivanju drugog pored Allaha dz.š. odsutnog i umrlog o tome se spominje u hadisu Poslanika a.s. Npr:"Ako se izgubi zivotinja nekome od vas u nepoznatom mjestu neka zovne:"O Allahovi robovi, cuvajte je, jer Allah ima svoje robove koji ce se odazvati." U drugom hadisu:"Ako neko izgubi nešto od vas ili bude u potrebi za pomoci u mjestu gdje nejma druga neka kaze:"O Allahovi robovi, pomozite mi, jer Allah ima robove koje vi ne vidite." Allahov Poslanik a.s. je obicavao kada bi putovao i prikucila se noc da kaze:"O Zemljo, Moj Gospodar i tvoj Gospodar je Allah." Kada bi posjecivao kabure Muhammed a.s. bi govorio :"Esselamu alejkum ja ehlel-kuburi.""Neka je na vas mir o stanovnici kabura." A u tešehhudu u ucenju na ettehijjatu svaki musliman svaki dan izgovara poziv "Esselamu alejke ejjuhennebijju." Iz navedenog se da zakljuciti da dozivanje ili tevessul nejma štete ako osoba koja doziva ili cini dovu tevessula ne vjeruje u moc utjecaja (te'sira) od strane osobe koju doziva ili s kojom tevessul cini. Sve dok vjeruje da jedini utjecaj dolazi od Allaha dz.š. i da drugi nejmaju te moci onda nejma štete. Takoder je stvar sa prislonjanjem nekog cina ili djela nekome drugom mimo Allaha. To ne šteti sve dok vjeruje da je utjecaj i dejstvo jedino od Allaha dz.š. A recenica se uzima u prenesenom smislu kao što se kaze:"Koristio mi je taj i taj lijek." ili "Izlijecio me je taj i taj lijek" ili što se kaze:"Pomogao mi je taj i taj." A svi vjerujemo da stvarna pomoc i korist jedino od Allaha dolazi. Nejma pravo niko onima koji ovako govore pripisati kufr zbog toga. Taj govor se uzima u prenesenom znacenju. Smatram o ovome za sada dovoljno. Ko zeli da se više zadrzi na ovoj temi neka se vrati na moju poslanicu koju sam posvetio ovoj temi. Kada je Ibn abdu-l-Vehhab i oni koji su ga pomogli krenuli sa ovom necasnom misijom, zbog koje su proglasili kjafirima vecinu muslimana zauzeli su dosta plemena. Njihova vlast se širila. Zauzeli su Jemen i dva casna Harema (Mekku i Medinu). Njihova vlast je brzo stigla do granica Šama. Oni su u pocetku svoga djelovanja bili poslali grupu svojih ucenjaka sa zadatkom da nastoje pokvariti akidu (ucenje o vjerovanju) kod uleme i stanovništva dvaju Harema (Mekke i Medine). Kada su došli kod ucenjaka dvaju Harema i spomenuli šta imaju od ucenja o akidi, ucenjaci dvaju Harema su im odgovorili i ustanovili da je u stvari njihovo akide skup propisa o izvodenju iz islama (tekfir). Onda su im podastrijeli sve dokaze o pogrješnosti njihovih stavova na što se ovi nisu mogli braniti. Ucenjacima dvaju Harema je bilo jasno da se radi o skupini zabludjelih dzahila koji su izgledali smiješno i zbunjeno. Ucenjaci dvaju Harema su napisali ferman kod šerijatskog suca u Mekki sa objašnjenjem da ovo na što ta skupina poziva je cisti kufr i razaslali su da se to zna medu ljudima. To je bilo u vrijeme vladavine Šerifa Mesuda ibn Seida ibn Sa'da ibn Zejda koji je umro 1265 h.g. On je naredio da se ova skupina odmetnika uhapsi. Medutim neki su uspjeli pobjeci iz zatvora i otišli su u pleme Deri'jjete i izvjestili svoje vehabije o tome šta se zbilo. To im je samo povecalo inat i oholost. Onda su emiri Mekke zabranili da njihovi sljedbenici ulaze u Harem na hadz. Tada su vehabije poceli napadati neka plemena koja su bila u pokornosti i dobrim odnosima sa emirima Mekke i otpoceli su prvi sukobi. Pocetak oruzanih sukoba izmedu vehabija i emira Mekke Šerifa Galiba ibn Musaida ibn Seida ibn Sada ibn Zejda, je bio 1205 h.g.. Izmedu tih zaracenih strana bilo je više okršaja u kojima je stradao veliki broj ljudi. Vehabije su iz dana u dan jacali i stalno su nova plemena njima pristupala. A sve je manji broj plemena ostajao pod upravom emira Mekke. Godine 1217 hidzretske vehabije su okupili veliku vojsku i napali su Taif. Osvojili su ga i vecinu stanovništva pobili, a zene i imetke porobili. Veoma mali broj se uspio spasiti. Najavili su poslije ovoga pohod na Mekku ali su znali da se u Mekki toga mjeseca nalaze mnoge hadzije iz Šama i Egipta, pa su iz tog razloga odlucili sacekati dok se završe obredi hadza i da se povrate hadzije iz Sirije i Egipta. I zaista, nakon završetka obreda hadza spremili su pohod na Mekku. Emir Mekke Šerif Galib nije bio dovoljno spreman da se odupre vehabijskoj vojsci te se zbog toga izmjestio u Dziddu. Stanovnici Mekke su se bojali za svoje zivote pa su poslali izvidnicu pred vehabijsku vojsku da traze od njih sigurnost ako se predaju pod njihovu upravu. Dali su im sigurnost i ušli su u Mekku 8 muharrema 1218 h.g.. Zadrzali su se u Mekki 14 dana trazeci od ljudi da se pokaju obnavljajuci im islam i zabranjujuci im da cine djela za koja su vehabije smatrali da je širk, kao tevesul ili posjetu kaburima. Zatim su nastavili sa vojskom prema Dziddi kako bi se borili protiv Šerifa Galiba. Kada su okruzili Dziddu stanovništvo Dzidde ih je gadalo iz topova i katapulta tako da je ubijen veliki broj vehabija. Nisu mogli zauzeti Dziddu pa su nakon 8 dana opsjedanja Dzidde odlucili prekinuti opsadu. Vehabije su se vratili u svoja mjesta a u Mekki su ostavili emira Šerifa Abdul-Muina koji je bio brat Galibov. Ostavili su i nešto vojske koja bi cuvala Mekku. Galibov brat je to prihvatio da bi sacuvao zivote stanovništvu Mekke i otklonio od njih zlo koje ih je moglo zadesiti od vehabija. U mjesecu rebiul-evvelu iste godine Šerif Galib je krenuo iz Mekke sa valijom iz Dzide a po naredbi sultana sa vojskom u pravcu Mekke. Kada su stigli tamo istjerali su vehabije iz Mekke i njemu se ponovo vratila uprava nad Mekkom. Medutim, vehabije nisu mirovali. Oni su se uputili da oslobadaju druga mjesta i uspjeli su povratiti Taif i imenovali su emira Osmana El-Mudajfija. Oni su nastavili svoje aktivnosti u ratovanju protiv obliznjih plemena. Za krace vrijeme ponovo su se okupili i zauzeli Taif i spremali se na ponovno zauzimanje Mekke. Sa ogromnom vojskom opkolili su Mekku i zatvorili sve puteve koji vode do Mekke. Mekkelije su se veoma teško osjecali. Tog vremena je vladala nestašica i glad Mekkom. Stanovništvo je cak jelo i pse kako bi prezivjeli. Šerif Galib je bio primoran na mirovni proces i pregovore. Napravljen je sporazum a od uvjeta tog sporazuma je bio da ce se vehabije prema Mekkelijama ophoditi solidno i bez divljanja i da se njima prepusti uprava nad Mekkom. U Mekku su ušli krajem mjeseca zu-l-Ka'deta 1220 h.g. Zatim su zauzeli i Medinu neka je na Poslanika Muhammed a.s. salavat i selam. Opljackali su hudzru u kojoj se nalazi Poslanik i pokupili sve vrijednosti. Porušili su kubbe iznad Poslanikovog kabura a.s. I po Medini su pocinili nezapamcene zlocine. Porušili su sva obiljezja na kaburima ashaba. Imenovali su namjesnikom nad Medinom Mubareka ibn Mudijana. Njihova vlast nad Medinom i Mekkom trajala je sedam godina. Za to sedam godina zabranili su dolazak na hadz Sirijcima i Egipcanima. Poceli su ogrtati Kjabu crnim ogrtacem. Prisiljavali su ljude da ulaze u njihovu vjeru silom. Osmanska drzava toga doba je bila veoma slaba i zauzeta vodenjem ratova protiv kršcana kao i unutarnjim previranjima oko vlasti za sultanovu stolicu. Onda je izdata zapovijed od strane sultana Mahmuda Hana drugog ibn abdil-Hamid Han prvog sultan Ahmeda, koji je na funkciji halife Allahovoga Poslanika Muhammed a.s., egipatskom namjesniku Muhammed Ali Paši da spremi vojsku za boj protiv vehabija. To je bilo 1226 h. g. Valija Muhammed Ali Paša je spremio vojsku koju je stavio pod komandu svoga sina Tusun Paše. Krenuli su iz Egipta u mjesecu ramazanu te godine. Danju i nocu su putovali da što prije dodu do odredišta. Kada su stigli do Jenbua odmah su ga preuzeli od vehabija. Kada je ta vojska stigla do Safre i Hadideta tu ih je spremno docekala vehabijska vojska koju su pomogla sva okolna plemena i tu su do nogu potukli egipatsku vojsku. Niko se od te vojske nije vratio u Egipat. To je bilo u mjesecu zul-hidzetu 1226 h.g. Egipatski valija je odmah sljedece godine spremio novu vojsku. Licno se stavio na celo te vojske i zaputili su se ka Hidzazu. Imali su sa sobom 18 topova više bombi i velike kolicine naoruzanja. Stigli su do Safre i Hadidete i zauzeli je veoma lahko od vehabija. Što se tice lahkoce uzimanja ovih mjesta zasluge se vracaju na dovitljivost i snalazljivost Šerifa Galiba Paše koji je prividno bio stao sa vehabijama ali je odrzavao kontakt sa Muhammed Ali Pašom i predlozio mu da novcem potplati šejhove poznatih plemena i da im obeca redovna mjesecana primanja. Oni se u tom slucaju nece boriti protiv njih. I tako je i uradeno. Mnogo rijala je podijeljeno plemenskim poglavarima. Jednom šejhu su dali 100 hiljada rijala. Manje utjecajnim dali su po 18 hiljada rijala. Kada je vojska Muhammed Ali Paše ušla u Medinu poslali su vijesti u Egipat o tome i tamo je priredeno opce slavlje i veselje. Ubrzo su nakon toga zauzeli i Mekku kada im je došlo pojacanje iz Egipta. Vehabijska vojska se razbjezala. Emir vehabija Saud je godine 1227 obavio hadz i zaputio se poslije toga u Taif i zatim u Derijjete i nije znao za nove promjene na terenu i vracanje Medine ispod kontrole vehabija. Tek kada je stigao u Deri'jjete cuo je o vijestima ponovnog zauzimanja i Mekke i Taifa od strane sultanove vojske. U mjesecu rebiul-evvelu 1228 h.g. Muhammed Ali Paša je poslao glasnike na dvor sultana da ga izvjeste o rezultatima pohoda i poslao je kljuceve od Kjabe, Medine i Dzidde koji su postavljeni na zlatne tepsije i iz pocasti i uz velik docek sa mirisima, tekbirima i veseljem docekani u Istambolu. Muhammed Ali Paša je dobio najvece odlikovanja od sultana za uspjehe. Šerif Galib Paša je uspio da uhapsi Osmana Mudaifija koji je bio vehabijski namjesnik u Taifu. On je slovio kao najveci pomagac vehabijskog pokreta toga doba. Vezao ga je u lance i poslao ga u Egipat. Onda je iz Egipta poslat na sultanov dvor (portu) gdje je ubijen. Kada je Muhammed Ali Paša stigao u Mekku Šerif Galib Paša je uspio uhapsiti i ibn Musaida vehabijskog drugog emira i poslati ga u Istanbul. U mjesecu muharremu 1229 h.g. poslali su i Mubareka ibn Mudijana koji je bio vehabijski emir u Medini. Njega su vezanog vodali istambulskim ulicama da ga ljudi vide i onda su ga ubili. Njegovu glavu su objesili na vidno mjesto radi pouke. Tako su uradili i sa Osmanom Mudifijem. Šerif Galib Paša je odlikovan od strane sultana i poslat je u Solun u mirovinu gdje je i docekao smrt. On je bio upravnik nad Mekkom punih 26 godina. U Solunu je preselio 1231 h.g. Njemu je izgradeno i turbe koje se posjecuje. Muhammed Ali Paša je poslao svoje vojske u istocne pokrajine da se obracunavaju sa preostalim vehabijskim plemenima i uporištima. Veliki broj vehabija je poubijan od sultanove vojske. Godine 1229 hidzretske umro je Saud, vehabijski emir, a naslijedio ga je njegov sin Abdullah. Muhammed Ali Paša je nakon obavljenog hadza 1230 hidzretske zaputio se u Egipat a u Hidzazu je ostavio Hasan Pašu. U Hidzazu je proveo punih godinu i sedam mjeseci u borbama protiv vehabija. U Egipat se vratio kada je bio siguran da je pocistio teren i razbio njihovu moc. Od jacih uporišta ostala je još bila samo Deri'jjete. Njihov emir je bio Abdullah ibn Saud. Muhammed Ali Paša je poslao vojsku pod komandom svoga sina Ibrahim Paše. Abdullah ibn Saud je od prije imao sporazum sa Tuson Pašom kada je bio u Medini u kome je navedeno da on zadrzava vladavinu u Deri'jjeti i da iskaze pokornost Muhammed Ali Paši. Medutim, Muhammed Ali Paša nije se saglasio sa ovakvim sporazumom te je spremio vojsku pod komandom sina Ibrahim Paše na Deri'jjete. To je bilo krajem 1231 g. Kada je Ibrahim paša stigao sa vojskom do Deri'jjete bila je 1232 h.g. Porazio je Abdullaha ibn Sauda u zu-l-Ka'detu 1233 g. Kada je o tom stigla vijest u Egipat isti dan u znak radosti ispaljeno je iz hiljadu topova i bilo je veselje u Egiptu jednu sedmicu. Muhammed Ali Paša je ulozio veliki napor u borbi protiv vehabija i na tom putu potrošio je velika sredstva iz drzavne blagajne. Spominje se da su nekada samo za transport municije placali po 45 hiljada rijala. Npr. samo za transport municije od Medine do Deri'jjete placeno je 140 hiljada rijala. Ibrahim Paša je zarobio Abdullaha ibn Sauda i ostale emire i poslao ih je u Egipat. Oni su stigli u Egipat 17 muharema 1234 h.g. i prireden im je veliki docek. Mnoštvo ljudi je došlo da vide kakve su te vehabije. Muhammed Ali Paša je primio Abdullaha ibn Sauda kod sebe i razgovarali su. Pitao ga je o svome sinu kakav je bio u borbi. Rekao mu je da se trudio i ulozio sve od sebe kao i oni, ali je bilo što je Allah odredio. Onda mu je obecao da ce se zauzeti za njega kod Sultana. Abdullah mu je odgovorio:"Bice što je Allah odredio." Onda je naredio da ga pocaste i obuku u lijepu odjecu. Abdullah je imao sa sobom jedan ukrašeni sanducic. Muhammed Ali Paša ga je upitao:"Šta je to?" On mu je rekao:"Ovo je uzeo moj otac iz Poslanikove hudzre, ponijet cu to sa sobom do sultana." Paša je naredio da se otvori. U sanducicu su bila tri primjerka ukrašenih mushafa iz vladarskih riznica. Bili su tako lijepi da ljepši nisu nikada videni. Tu je još bilo 300 komadica bisera nekoliko dragulja i ploca od zlata. Paša mu je rekao:"Ono što ste uzeli iz hudzre je više od ovoga?" On mu je odgovorio:"Ovo je što je bilo kod moga oca!" On nije zadrzao samo za sebe sve što je bilo u hudzri i drugi su raznijeli." Onda mu je paša rekao:"Tacno, vec smo našli kod namjesnika djelove toga blaga." Onda ga je poslao na portu kod sultana. Ibrahim paša se vratio iz Hidzaza u Egipat u mjesecu muharremu 1235 h.g. nakon što je opustošio Deri'jjetu potpuno i stanovništvo rastjerao. Kada je Abdullah ibn Saud stigao na portu kod sultana u mjesecu rebiul-evvelu proveli su ga po ulicama da ga ljudi vide zatim su ga ubili. A s njim zajedno i ostale sljedbenike. Ovo je ukratko kazivanje o vehabijskoj fitni. Njihova fitna (iskušenje) je bila nedaca koju su trpili sljedbenici islama i njihovim sebebom prolilo se mnogo krvi, opljacakano mnogo imetka i opcenito nanešena je njihovom pojavom velika šteta. I njihovo zlo je raspršeno fe la havle ve la kuvvete illa billahil-alijjil-azim. U mnogim Poslanikovim hadisima jasno je najavljena njihova fitna. Kao primjer naveli bi hadis u kome je Allahov Poslanika a.s. rekao:"Pojavit ce se ljudi sa Istoka koji ce uciti Kur'an ali njihovo ucenje nece prelaziti granicu grla. Izlazit ce iz dina kao što izlazi odapeta strijela iz luka. Njihov znak je šišanje nacelavo." Ovaj hadis je naveden sa mnoštvom predaja. Neke su navedene u Sahihul-Buhariji. Jasno je naglašeno da je njihova odlika šišanje nacelavo. Oni su naredivali svim svojim sljedbenicima da briju nacelavo glave a prije njih u povijesti nije bilo pojave da se briju glave nacelavo kao obavezni znak pripadanja pokretu. O tome je rekao Sejjid Abdurrahman El-Ahdel:"Nejma potrebe da se piše više kao odgovor vehabijama od ovoga Poslanikovog hadisa "njihovo obiljezje je brijanje glava nacelavo". To prije vehabija nisu radili ni jedni pripadnici sekti ili pokreta. Desilo se da je jedna zena koju su natjerali da postane vehabija kada su joj naredili da nacelavo ošiša kosu protestirala je kod ibn Abdul-Vehhaba. Ona je rekla ako nareduješ i zenama da šišaju kosu onda trebaš narediti muškarcima da briju brade jer je kosa zeni ukras kao što je brada muškarcima. Ibn Abdul-Vehhab je ostao bez teksta na ovu zeninu primjedbu. Oni su zabranjivali ljudima da traze šefa'at od Poslanika Muhammeda a.s. Iako o tome postoji mnoštvo sahih hadisa i vrijednosti Poslanikovog šefaata za ummet. Zabranjivali su ucenje iz knjige Delailu-l-hajrat koji sadrzi salavate na Poslanika Muhammeda a.s.. Govorili su da je to širk. Zabranjivali su donošenje salavata na Poslanika a.s. na minaretima i minberima poslije ucenja ezana. Bio je jedan slijepi mujezin. Slovio je kao dobar covjek. On je poslije ezana ucio salavate a vec su vehabije bile izrekle zabranu toga. Doveden je kod ibn Abdul-Vehhaba i on je naredio da ga ubiju. Kada bi bili u prilici da sve spomenemo šta su ovi cinili napunili bi puno deftera. Ali smatramo da je u navedenom dovoljno, a Allah subhanehu ve teala najbolje zna. Temme vel-hamdu lillahi rabbil-alemin. Essejjid Ahmed ibn Zejn ibn Ahmed Dehlan - mekkanski muftija

ZAVJERA PROTIV ISLAMSKE DRZAVE


I pored neslaganja nevjernika oko medusobne podjele muslimanskih teritorija, ipak slozili su se u jednom; uništiti islam. Na tom planu osmislili su više puteva. U Evropskim zemljama posijali su klicu naconalnih i nacionalistickih pokreta koji ce teziti za suverenošcu i samostalnošcu. Klice takvih ideja su prenešene i na teritorije islamske drzave. Svoje narode su huškali na islamsku drzavu. Koji bi se hvatali za tu ideju, bili bi pomognuti oruzjem i imetkom. Taj recept je prvo ispitan u Srbiji i Grckoj. Tako su nastojali udariti islamsku drzavu s leda. Tako je mjesecu julu 1797 g. Francuska izvršila invaziju na Egipat i osvojila ga. Glavni cilj ovog pohoda je bio uništenje hilafeta kao islamskog oblika vladavine. Nakon zauzimanja Egipta svoje vojne aktivnosti je proširila na Palestinu. Nakon toga su udarili i na Siriju ali su tu porazeni. Pokušaj rušenja hilafeta je propao. Medutim neprijatelji islama nisu mirovali poslije toga. Smišljali su razne nacine kako razbiti mocnu islamsku drzavu koja vec vjekovima u svojim rukama drzi vlast nad najvecim djelom zemaljske kugle. Neprijatelji islama ce nastojati po svaku cijenu da preuzmu kontrolu u svoje ruke nad ogromnim prostorima koje su pokrivali muslimani i domoci se njihovih bogatstava. Institucija hilafeta, koja ima svoje utemeljenje iz Medine - od Poslanika Muhammeda 'alejhi-sselam- i trajala je do 1924 g.(Sultan Abdul-Hamid) je bila glavna prepreka na putu podjarmljivanja muslimana, okupacije njihove teritorije i pljacke njihovih imetaka. Uspješniji potez koji je Zapad povukao bio je osnivanje jednog vjerskog pokreta koji bi u svojoj vanjskoj formi izgledao islamski , a u biti zadatak tog pokreta bi bio da se Zapadne sile, preko njega, domognu vlasti nad muslimanima i da poruše hilafet. Engleska je posredstvom svoga covjeka - muslimanskog izdajnika - Abdul-Aziza ibn Muhammeda ibn Sau'uda pokušala uzdrmati i oslabiti islamsku drzavu iznutra. U unutrašnjosti prostora Arabije došlo je do formiranja vehabijskog pokreta. Englezi su ga pomogli oruzjem i novcem, kako bi mogli dici glas i oruzje protiv halife. To se je i desilo. Poveden je boj izmedu vehabija i islamske Osmanske vojske. Cilj je bio da vehabije preuzmu vlast nad vecim dijelovima teritorije u Arabiji koju su drzali Osmanlije, da na tim teritorijama zavedu svoj mezheb i da uklone tragove dotadašnjeg hanefijskog mezheba, koji je bio zvanicni priznati mezheb islamske osmanske drzave. Sve to treba izvesti silom i macem. Vehabije su 1788 g. napali Kuvajt i osvojili ga. Napredovali su sjeverno i stigli do Bagdada kojeg su opsjedali. Cilj je bio da se stigne do Kerbele i kabura Husejna r.a., unuka Muhammeda 'alejhi-sselam, da bi ga porušili i proglasili zabranu zijareta (posjete) njegovom kaburu. 1803 g. su izvršili napad na Mekku i zauzeli je. Godinu dana kasnije, 1804, napali su Medinu i takoder je osvojili. Porušili su velika kubeta koja su natkrivala kabur Allahova Poslanika Muhameda 'alejhi-sselam Nakon što su potpuno zauzeli Hidzaz - uputili su se ka Šamu. Došli su u blizini Homsa. 1810 g. su napali Damask kao što su napali i Nedzef. Što se tice Damaska branio se veoma uspješno. Istovremeno sa opsadom grada Damaska poslali su svoje pristalice i zauzeli sjeverne dijelove Sirije i izvršili proboj cak do Halepa. Opcepoznato je bilo da iza ovoga vehabijskog pokreta stoji Engleska jer su Ali Sauud bili njihove sluge - a iskoristili su vehabijski mezheb u politicke svrhe da bi udarili iznutra islamsku drzavu. Poceli su sa izazivanjem raskola medu mezhebima koji su veoma brzo prerasli u prave oruzane sukobe unutar Osmanske islamske drzave. Ali stalno se je vodilo racuna da sljedbenici ovog vehabijskog mezheba ne spoznaju bit ovog pokreta a posebno njegovu vezu sa Englezima. Muhammed ibn Abdul-Vehhab je bio u pocetku hanbelijskog mezheba. Po nekim pitanjima je i sam donosio idztihad. U mnogim pitanjima se razilazio od ucenjaka drugih mezheba. Poceo je vatreno da se zalaze kod ljudi da slijede njegova mišljenja smatrajuci ih najispravnijim. Takvim stavom i ponašanjem izazvao je gnjev, osudu i zestoke prosvijede islamskih ucenjaka, vladara i muslimanskih masa. Bilo je ocigledno da izlijece sa stavovima koji su suprotni onim što su ucenjaci razumjeli iz Kur´ana i Sunneta. Npr. on kaze:"Posjeta kaburu Allahova Poslanika Muhammeda 'alejhi-sselam, je haram, i ako to neko ucini, onda je ucinio prijestup (ma´sije). Cak onaj ko ide da posjeti Poslanikov kabur, nije mu dozvoljeno da skracuje namaz na tom putu, jer je to put u grijeh. Muhammed ibn Abdul-Vehhab taj svoj stav temelji na hadisi - šerifu:" Nije dozvoljeno da se neko posebno opterecuje teretom i troškom puta izuzev u tri dzamije: ova moja dzamija, Mesdzidul-haram (u Mekki ) i Mesdzidul-Aksa ( Palestina ). On je razumio iz ovoga hadisa da nije dozvoljeno nigdje putovati osim u spomenute tri dzamije, pa izmedu ostalog nije dozvoljeno putovati s ciljem posjete Resulullahovom kaburu !!!" Niko prije njega iz plejade islamskih ucenjaka nije rekao slicnu stvar. U stvari poruka ovoga hadisa je:" Da nije dozvoljeno da se neko posebno izlaze trošku, trudu i naporu da bi išao daleko u neku dzamiju iskljucivo radi ibadeta, vjerujuci da je ibadet bolji ako se obavi u nekoj dzamiji u odnosu na drugu dzamiju. Sve dzamije su iste, osim tri spomenute u gore citiranom hadisu. (Vrijednost namaza u mesdzidul-haramu je kao sto hiljada namaza na drugom mjestu, u Poslanikovoj dzamiji hiljadu namaza, a u Mesdzidul-aksa kao pet stotina namaza) Hadis - Prenosi ga Muslim. U navedenom hadisu nejma nikakve osnove za zabranu posjecivanja kabura, pogotovu kabura Poslanika Muhammeda 'alejhi-sselam. Allahov Poslanik Muhammed 'alejhi-sselam je u jednom hadisu rekao:"Bio sam vam zabranio posjecivati kabure, ali, od sada posjecujte ih, jer vas oni podsjecaju na smrt."(Hadis ) Zbog navedenih i slicnih mišljenja u kojima se je Muhammed ibn Abdul-Vehhab suprostavljao vecini ucenjaka, biva odstranjen iz sredine, radi štete, fitne i raskola koji je nastajao medu muslimanima. Protjeran zbog smutnje koju je izazvao medu muslimanima, premješta se u pleme Anza, ciji emir je bio Muhammed ibn Saûd. Obzirom da je emir Anze bio u neprijateljstvu sa emirom Deri'jete, iz koje je Ibn Abdul-Vehhab protjeran, to je išlo na ruku da je docekan lijepim docekom i našao sigurno utocište. Ubrzo je našao pristalice i simpatizere svome novom ucenju- mezhebu. 1747 g. emir Muhammed je javno obznanio da se stavlja svojim utjecajem i moci na stranu vehabijskog pokreta i proglašava mišljenja Abdul-Vehhaba najispravnijim. Time je Vehabijski pokret postao zapazeniji jer je imao direktan utjecaj na vlast. Ono što je ibn Abdul-Vehhab poucavao i propagirao, emir Muhammed ibn Saûd je to vlašcu primjenjivao. Tako je u toku desetogodišnjeg rada uspostavljanja vehabijskog mezheba, koji se uspostavljao silom na tlu Arabije, uspjelo se uspostaviti ovaj mezheb na oko 30 milja kvadratne površine. Nakon smrti emira Muhammeda ibn Saûda 1765 g. naslijedio ga je sin Abdul-Aziz. U njegovom periodu nije došlo ni do kakvih bitnijih promjena i moze se reci da je vehabijski pokret imao jednu mirnu fazu bez ikakvih vidnijih pomaka. Izvan teritorija koje su bile pod vlašcu Abdul-Aziza, niko nije obracao paznju na novi mezheb koji se javljao, niti je iko slutio opasnost koja vreba iza njega i zlo muslimanima koje im se spremalo. Medutim, nakon 41-ve godine, od osnivanja vehabijskog pokreta (Od 1747- 1788 ) naglo se primjetilo ponovno njegovo aktiviranje. Ovaj puta njihov glas se cuo daleko van granica teritorija, kojima su gospodarili. Za ovaj novi mezheb culo se u svim krajevima tadašnje islamske drzave. Sam halifa je osjetio nemir od ovih novih gibanja koja nisu slutila nicemu dobrom. 1787 g. emir Abdul-Aziz je proglasio samostalnu drzavnu upravu i zaveo nasljedni sistem vladavine( hukm virasi), osiguravši mjesto svome sinu Saûdu da bude halifa poslije njega. Okupila se je velika svjetina vehabija pod vodstvom šejh Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba, i pred tom svjetinom je Abdul-Aziz obejanio da pravo na vlast zadrzava u okviru svoje porodice - njegova djeca iskljucivo su nasljednici vlasti poslije njegove smrti. Svjetina je poslušno podrzala ovu odluku. To se sve dešavalo uz vec postojeci islamski oblik vladavine (hilafet ) - što je sa islamske tacke gledišta neispravno - jer je Muhammed 'alejhi-sselam rekao:"Ako se da prisega ( bej´at ) dvojici halifa, ubijte zadnjeg od njih dvojice."(Hadisi šerif ) Stvar je potpuno jasna. Uveliko se odmotava klupko dugorocnog plana koji su Englezi postavili na putu rušenja hilafeta. Priblizilo se vrijeme nabacivanja kolonizatorskog jarma muslimanima za vrat. Englezi su vukli konce a vehabije su bili igraci. Uporedo sa proglašavanjem deklaracije o novom vladaru i uspostavljanju paralelnog vladajuceg sistema uz vec postojeci hilafet ( kojeg su nosioci bili Osmanlije) donosi se i druga deklaracija. Po njoj vehabijski mezheb se proglašava zvanicnim mezhebom a potiskuje se dotadašnji hanefijski mezheb, koji je bio sluzbeni priznati mezheb u Emejevickom, Abbasijskom i Osmanskom periodu. Bio je ispravan i valjan za te mnoge generacije od treceg stoljeca po hidzri, pa do dvanaestog , a eto dodoše vehabije i njima ne valja hanefijski mezheb. 1788 g. Vehabije su pokrenuli veliku vojnu huntu na Kuvajt. Napali su ga i osvojili. I prije toga Englezi su pokušavali da pokore Kuvajt ali im nije polazilo za rukom. A sada preko vehabija, koje su oni pomogli novcem i oruzjem, uspješe. 1792 g. Šejh Muhammed ibn Abdul-Vehhab je umro. Po istom šablonu kao što je bilo i u svjetovnoj vlasti, naslijedio ga je njegov sin. Vlast se prenosi sa oca na sina. Saudijski emiri su iskoristili vehabijski mezheb, koji je imao obiljezja vjerskog pokreta, u politicke svrhe. Domogli su se preko njega vlasti i njime udarili na postojecu islamsku vlast, raspirujuci u pocetnoj fazi djelovanja medu muslimanima mezhebsku netrpeljivost i kasnije mezhebske ratove...." ( Prijevod iz djela "Kejfe huddimet hilafe " - "Kako je srušen hilafet" od Prof. Abdul - Kadima Zelluma str. 13- 19 )

 

VEHABIJSKI pokret


Prije nego što pocnemo upoznavanje sa licnošcu osnivaca ovog pokreta i ukazemo na posljedice koje je izrodio ovaj pokret, smatram korisnim da se osvrnemo na osnovne ideje pokreta i njegovog utjecaja na tadašnje islamsko društvo. Temeljna ideja pokreta je poziv da se obozava samo Allah dzelle še'nuhu i da se ne cini ibadet nikome drugom, osim Allahu dzelle še'nuhu. Bez razlike radilo se o kamenju, drvecu ili ljudima. Utjecaj ovog pokreta je bio usaglašen sa naobrazbom Muhammeda ibn abdul-Vehhaba, koji, svojom idejom i reformatorskim djelom, nije izašao izvan okvira sredine i ucenja koje je usvojio od oca i drugih savremenika. To su uglavnom bili ucenjaci koji su se naslanjali na hanbelijski mezheb i misli i ideje šejha ibn Tejmijje i njegovog ucenika ibn Kajjima el-Dzevzijje. Pojavom vehabijskog pokreta nastupilo je vrijeme kada su se lahko uništavali ljudski zivoti, napadala naselja, dozvoljavalo se lahko ono što je bilo zabranjeno vjerom, spaljivala su se drveca i rušile kuce. To je sprovodeno nad muslimanima, sve s ciljem vracanja ljudi cistoci islamskog vjerovanja, koji su u osnovi pripadali tom vjerovanju (akidi). To je vrijeme kada su bile rasprostranjenje vradzbine i carolije koje su neke ljude naveli da smatraju svetim kamenje i drvece. A to iz razloga što je podrucje Hidzaza bilo totalno zapostavljeno od strane vlasti, posebno pustinjska podrucja i beduinska naselja. Niko nije vodio racuna o tome šta se tamo dešava. Hidzazu se nije posvecivala nikakva vazna paznja. U to vrijeme u Evropi su bili aktuelni reformatorski pokreti koji su korijenito mijenjali tok povijesti. Iz starog svijeta ušli su u novi moderni svijet, te su zahvaljujuci nepaznji, ucmalosti i zaspalosti muslimana postigli da muslimani postanu lahak plijen i igracka u rukama industrijski mocnog svijeta; Istoka ili Zapada. Uspjeh koji je postiglo vehabijsko misionarstvo nije imao trazeni odjek koji je bio potreban muslimanima ovog stoljeca. Zato što je reforma koju je zagovarao vehabizam bila ogranicena i previše lokalna i što je bila cisto vjerskog karaktera. Uspješna reforma koja je trebala muslimanima nije mogla biti iskljucivo vjerskog karaktera, nego reforma vjerskog, politickog, sociološkog i naucnog karaktera, koja bi muslimane dovela ondje gdje je stigla Evropa u ovom stoljecu. Da, trebala je reforma koja bi muslimane dovela tamo dokle je stigla Evropa svojom renesansom. Nije bilo dovoljno rušenje kubbeta nad kaburima, zabrana "tevessula sa Poslanicima i evlijama" da iznese muslimane u potrebnu renesansu. Na vehabizam je najviše idejnog utjecaja bilo od ibn Tejmijje, a poznato je da je ibn Tejmijj imao kritican stav i ignorisao je filozofiju i njene znanosti. To je bio veliki minus u vehabijskom pokretu koji mu je prouzrokovao veliku štetu. Filozofija u doba ibn Tejmijje je bila stara filozofija koja nije imala neku posebnu naucnu vrijednost u prakticnom zivotu. Što se tice filozofije u doba djelovanja vehabijskog pokreta, ona je vec imala drugaciju dimenziju i tezinu. Bila je usko povezana sa naukom i imala je vidljivu korist i utjecaj u prakticnom zivotu. Nije dobro za jedan reformatorski pokret da negira prakticnu korist filozofije ili da je smatra beznacajnom. Obzirom da je vehabizam nastao medu beduinima i u jednoj primitivnoj sredini, onda im se opravdava da su reformu izvršili u toj mjeri zadovoljavajuci potrebe beduinsko - pustinjskih uvjeta zivljenja. Medutim, to nije bilo ni blizu dovoljno niti prihvatljivo za ostali daleko veci dio naprednog islamskog ummeta. Stav naprednog i civiliziranog djela islamskog ummeta spram vehabijskog pokreta bio je da mu se ne da podrška. Oni su zahtijevali vecu dozu islaha (reforme). Cak i više od toga, zauzeli su spram njega stav ne baš plemenite osobe, osporili su ga i suprostavili mu se svim raspolozivim sredstvima. Tako da je rezultat svega toga bio da je došlo do ratova koji su povecali jaz i podijeljenost medu muslimanima. Dodatno tome, vehabijskom pokretu se pripisuje udio u tim ratovima koji su nastali medu muslimanima njegovim povodom. Jer, vehabijski pokret nije bio mirni misionarski poziv koji se obracao nosiocima suprotnog mišljenja sa lijepim savjetom (mev´izatun hasenetun) i pozivanjem ljudi u svoj pokret (bileti hije ahsen ) - na najljepši nacin. Oni su objavili sveti vjerski rat s ciljem podrške svom pokretu, kako bi silom natjerali protivnike na ulazak u njega, pa ko bi povjerovao bio bi spašen, a ko bi se suprostavio i pobunio proglasili bi ga otpadnikom i ucinili dozvoljenim proljevanje njegove krvi i konfiskaciju imovinu. Vehabije su tako postupali sa zemljama u koje su ulazili pocev od Jemena, Hidzaza, rubnih dijelova Šama i Iraka. Svaku drzavu u koju su ušli, smatrali su je dozvoljenom za objavljivanje rata protiv njenih stanovnika. Ako bi imali snage za zadrzavanjem u tim zemljama pripajali bi ih svojim pokrajinama gdje su vec imali vlast, a ako ne bi mogli ostati zadovoljavali bi se pustošenjem, rušenjem i pljackom plijena. Nejma ni najmanje sumnje da je vehabijski pokret ovakvim cinom izlazio iz okvira islamske tolerancije. Jer je islamsko misionarstvo iskljucivo miroljubivog karaktera i ne oslanja se na rat izuzev u nuznim situacijama, kao što je odbrana. Islam ne dozvoljava da se prvi napada na neprijatelja, jer nije dozvoljeno nikoga silom ugoniti u islam. To je od elementarnih odlika islama, koje su poznate svakom. Ali vehabije u tom vremenu nisu mislili tako. Smatrali su da je islam krenuo sa sabljom pa su rekli:"Neka i poziv u njega bude sa sabljom." Po islamskom ucenju, muslimani trebaju i sa svojim protivnicima koji su nevjernici postupati postupkom tolerancije. Medutim, vehabije su se zešce obracunavali sa svojim neistomišljenicima nego što su to cinili muslimani sa svojim protivnicima-nevjernicima. U najmanju ruku, trebali su postupati sa svojim neistomišljenicima, kao što to cine muslimani u duhu islamskog ucenja. S tom razlikom što vehabijski neistomišljenici nisu bili nevjernici. To su bila jedna vecina muslimanske populacije koji su vjerovali u Allaha i Njegova Poslanika, ali se nisu slagali sa ucenjem vehabija. Pa i ako su mozda neki od njih dozivali mrtve i trazili njihovu pomoc i molili im se za postizanje potreba i trazenje izlaza iz teškoca, kada bi se i pomirili sa cinjenicom da su to elementi širka, ipak ne moze ciniti širk ko vjeruje u Allaha. Te ljude je trebalo pouciti, a ne ubijati ih. Potpora koju su Ali Saud dali vehabijama je bila dovoljna da su mogli objaviti dzihad svojim neistomišljenicima. Iako je miroljubiva metoda, po nama, bila veci garant uspjeha i proširenja da've od metode sile. Njihovo posezanje za argumentom sile rezultirao je da su i neistomišljnici posezali za istim argumentom. To je rezultiralo da se o ovom pokretu iskrivila slika u ocima mnogih ljudi i tako su mnogi udaljeni i od pomisli da pristupe takvom pokretu. Veoma mali broj arapa u svojim drzavama je pristupio ovom pokretu, jer im nije stigao u njenom izvornom obliku, nego je do mnogih dostizala veoma iskrivljena slika. A da su kojim slucajem vehabije upotrijebili metodu miroljubivog širenja da've, vjerovatno bi im povjerovao veci broj ljudi, narocito poslije naglog porasta stepena obrazovanja i interesa za obrazovanjem. A i sada glavna brana za ulazak u ovaj pokret su primitivni i umišljeni pozivaci koji ne odustaju od metode sile i strogosti koja je bila prisutna i u pocetku širenja vehabijskog pokreta. Takoder, ono što se zamjeri vehabijama i njihovoj misiji je cinjenica da su pozivali deklarativno na otvaranje vrata idztihada a sami su ostali slijepo drzeci se hanbelijskog mezheba. Od ibn Tejmijinog ucenja uzeli su samo ucenje o akaidu (islamskom vjerovanju), a ništa nisu prihvatili od njegovog idztihada u propisima (ahkam), kao npr. pitanje talaka isl. Cak i od samog Ibn abdul-Vehhaba ne spominju se noviji idztihadi osim u nekim pitanjima koja nisu od neke posebne vaznosti. Npr. Pojavio se je sa mišljenjem da krvarina muslimana je 800 rijala, umjesto vrijednosti 100 deva, što je ustavovljeno hadisom Allahova Poslanika. Mada su muslimani sada a i tada bili u velikoj potrebi za idztihadom stvarni idztihad ni sa ovim pokretom nije zafunkcionisao. Nije bilo dovoljno da se stane ondje gdje je stao ibn Tejmijje. Bila je potreba za idztihadom koji bi otklonio tragove ucmalosti i zaledenosti islamske misli, evidentne u stoljecima koja su prošla. Uslijed nedostatka istinskog i efektivnog idztihada muslimani su dovedeni u stanje dekadence i potrebe oslanjanja na druge i posudivanje njihovih zakona. Mišljenje prof. šejha Alija Tantavija Šejh Ali Tantavi uzima središnji stav spram pojave vehabijskog pokreta. U jednom njegovom dijelu podrzava ga, a u drugom kritikuje. U svome djelu o ibn abdul-Vehhabu, na stranici 5 , šejh AliTantavi kaze sljedece:"Citalac koji cita biografiju ibn abdul-Vehhaba, ce lahko doci do zakljucka da on nije bio veliki ucenjak, ali ce lahko primjetiti da je bio veliki ucitelj. U njegovo vrijeme bilo je mnogo ucenjaka koji su bili uceniji od njega i koji su više pamtili vjerskih tekstova i koji su više napisali knjiga od njega, ali zato u njegovom vremenu, cak i u periodu unazad 500 godina do danas, nije postojao neko ko je više utjecao na islamsko društvo i promjene u njemu od njega. Uprkos što je izrastao u lokalnoj sredini i gradu koji je bio daleko od centara zive islamske misli, niko nije potresao islamsko društvo kao što je to ucinio ovaj covjek. Ja se i sada divim zestini propagande i snazi kojom se je borio." Na str. 9 svoga djela o ibn abdul-Vehhabu Tantavi kaze:"Šejh Muhammed ibn abdul-Vehhab nije došao sa novotarijama niti je uveo nešto novo u islamu. Pozivao je samo ispravnom tevhidu /monoteizmu/ i istinskom islamu. Sama misija, pozivanje u islam ili njegova da´va, njoj se nejma šta prigovoriti i njoj se ne zamjera. Ono što se navodi kao manjkavost i nedostatak jeste metoda koju je slijedio u reformi. Npr. vidio je neke ljude kako se ponašaju na kaburima, te je u tom cinu primjetio vidljive elemente širka, po njegovom mišljenju. Zbog toga ih je automatski proglasio mušricima (politeistima). Zatim je isti hukm, odnosno stav, prenio na sve gradove i naselja u kojima je primjetio kubbeta nad kaburima. Sve te muslimane proglasio je murteddima (odmetnicima ) od vjere. Dozvolio je proljevanje njihove krvi (tj. njihovo ubijanje) i konfiskaciju njihove imovine. To se stvarno i primjenjivalo. Iako je šejh ibn abdul-Vehhab stalno govorio kako je hanbelijskog mezheba, u praksi je odstupao od njega. U hanbelijskom mezhebu stoji da ako musliman postane murtedd (otpadnik od vjere), poziva se prvo na pokajanje i nudi mu se povratak u islam tri dana. Ako se poslije toga ne vrati islamu, a pametan je, punoljetan i svjestan, tek se onda ubija, kao murtedd. A ako bi rekao:"Ja sam musliman ili izgovorio kelime i šehadet, prihvata se ta njegova izjava i pušta se." Ovo je stav hanbelijskog mezheba. Da li je šejh ibn abdul-Vehhab pozvao svakog kuburiju protiv kojih se borio (ako je tacno da su bili obozavaoci kabura)? Zašto ih nije prihvatao po njihovoj vanjskoj formi (zahiru) a svi su govorili da su muslimani i da svjedoce da nejma boga osim Allaha i da je Muhammed 'alejhi-sselam Allahov rob i Poslanik.?" Dalje na str. 36 , drugog toma Tantavi kada govori o vehabijskim ratovima:"Da li su šejh Muhammed ibn abdul-Vehhab i Saudijci imali pravo da ratuju protiv ljudi i da dozvole konfiskaciju njihovih imanja, ubijanje muškaraca, rušenje naselja a izgovarali su kelime i šehadet i govorili su :"Mi smo muslimani!? Da ih nisu napadali da li je bilo dozvoljeno da ih ostave u neznanju (dzehlu) i zabludi a bili su u mogucnosti da uklone te loše sklonosti koje su bile prisutne.? Na ovo pitanje sam se godinama dvoumio kakav odgovor dati. I do sada ne mogu da presjecem po tom pitanju! Kada se sjetim da je Ebu Bekr i ashabi pokrenuli rat protiv murtedda, iako vecina od tih nisu javno negirali vrijednosti islama, nego su samo zabranjivali zekjat. Onda vidim da je šejh ibn abdul-Vehhab imao razloga da vodi rat protiv beduina koji su radili duplo vece negativnosti od onih (iz Ebu bekrova doba) koje smo nazvali murteddima. A opet kada se sjetim da je ibn abdul-Vehhab skoro sve muslimane proglasio kjafirima izuzimajuci iz toga samo svoje pristalice, mada ti muslimani nisu svi bili kuburije niti su svi cinili širk ili kufr. Mozda su samo neki slojevi obicnih ljudi vanjštinom pokazivali neke radnje koje se ne uklapaju u islamski ahlak. A kada se doda tome da je medu tim muslimanima bilo ucenjaka, reformatora i dobrih ljudi, onda ne vidim opravdanje za postupke koje je cinio abdul-Vehhab. Vehabije se takoder u bitkama koje su vodili protiv neistomišljenika nisu pridrzavali islamskih pravila koja su postavljena u borbi muslimana sa nevjernicima. Po pravilima koja su postavljena ranog perioda islama u kome su se desila mnoga osvajanja, islam, izmedu ostalog, nareduje da se neprijatelju objavi rat. Bitke koje su vodili vehabije vecinom su izvršene iznenadnim napadima, bez najave. Ja cu navesti samo jedan primjer od desetine primjera koje je zabiljezio ibn Bišr u svome djelu "El-Medzdu bi tarihi Nedzd":" Emir pokrajine Hurme je došao kod šejha ibn abdul-Vehhaba, nakon što je ta pokrajina primila njegovo ucenje i pocela ga slijediti, da ga obavjesti da je stanovništvo te pokrajine napustilo njegovo ucenje i otkazali pokornost i slijedenje šejha ibn abdul-Vehhaba. Ibn abdul-Vehhab je protiv njih poslao vojsku koju je predvodio Abdullah ibn Muhammed ibn Saud. Za dolazak u to mjesto probrao je neouobicajeni put prilaska. Putovali su danju i nocu kako bi što prije stigli do te pokrajine. Na obronke naselja stigli su nocu. Opkolili su naselje i zauzeli sve vaznije kote. Abdullah je naredio da kada nastupi sabahsko vrijeme svi odjednom ispale po jedan metak. Kada su sve puške opalile u jedan glas, to je bilo stravicno iznenadenje za stanovništvo. Zabiljezeno je da su neke trudnice plod pobacile od straha. Kada je Ebu Bekr napadao murtedde , naredio je vojsci da ne sijeku palme i drvece, da ne diraju zene, djecu i starce i najavljivao je napad. Borbe koje su vodili vehabije protiv muslimana, koje su poglasili otpadnicima od islama, u njima je bilo svega ovoga što je u osnovi islamom zabranjeno. O tim bitkama opširnije pogledati u spomenuto djelo od ibn Bišra na str. 30, 52, 53, 56 i 61. Zaplijenjivali su masovno imetke od neistomišljenika. Izvršena su mnoga ubistva pod optuzbom riddeta (otpadništva). Evo kako se odigrao slucaj sa Osmanom ibn Muamerom koji je bio medu prvim koji su dali podršku pokretu i prvi je dao prisegu (bej´at) u Der'ijeti. Medutim završetak mu je bio tragican. Ubijen je od ljudi iz istog pokreta. Takoder voda plemena Darma, Ibrahim ibn Muhammed je ubijen na sijelu zbog toga što je prekršio zavjet dat Muhammedu ibn abdul-Vehhabu i Muhammedu ibn Saudu. Bilo je cak slucajeva da se uništavalo kompletno stanovništvo jednog naselja. Tako se desilo stanovništvu pokrajine Hurme. Muhammed ibn Saud je napisao svome ocu Abdul-Azizu 1193 hidzretske godine, da su stanovnici sela Hurme svi otkazali poslušnost i ugovor dat vehabijama, te da kao takvi ne zasluzuju povjerenje. Otac mu je dao naredbu da uništi kompletno selo. Tako je i uradeno. Selo je uništeno. Prezivjelo stanovništvo se raselilo i razbjezalo po zemlji. Zatim nastavlja šejh Tantavi, pa kaze:"Medutim, kada gledamo drugu stranu vidimo da su ove borbe, koje su vodili vehabije protiv neistomišljenika, urodile i nekim plodom. Oni su podrucje Nedzda iz stanja širka, dzehla i griješenja, po njihovom shvatanju, prebacili u stanje tevhida, nauke i ibadeta. Tako da sam još uvijek neodlucan o stavu prema njima, ne znam cime da odgovorim." * Napomena:"šejh Ali Tantavî je iz Sirije a dugo vremena je zivio u Saudijskoj arabiji. op. prev./ Tacno je da su plemena Hidzaza i Jemena uglavnom nosili bajrak islama i oni su islam prenijeli u najudaljenije krajeve svijeta. Što se tice pokrajine Nedzda ona je bila zapuštena i zanemarena od strane emejevickih, abasijskih i osmanlijskih vlasti. O ovoj pokrajini niko nije vodio posebno racuna. Niko nije posebno kontrolisao šta se tamo dešava. Kada se to zna onda se ne treba iznenadivati da su se tu najprije povratili obicaji dzahilijjeta. Pokrajina Nezdd je bila podjeljena izmedu nekoliko mocnih plemena. Vlast u Ujejni je imala porodica Ali Muammer. U Derijjeti vlast su imali Ali Saûud. Vlast u Rijadu imao je ibn Badis. U Ahsai vlast su imali Ali Halid. Medu ovim plemenima su uglavnom bili dugogodišnji sukobi i medusobne pljacke. Stanovništvo je bilo skrenulo s pravog puta i ucenja islama. Muhammed ibn abdul-Vehhab je u jednoj ovakvoj sredini našao pogodno tlo za djelovanje i reformatorski rad. Moze se reci da je upravo bila potreba za pojavom jednog covjeka kao što je ibn abdul-Vehhab. Ali da li to znaci da se ista dijagnoza i isti lijek mogla upotrijebiti za svako drugo mjesto i za svako vrijeme i svaku priliku? Da li to znaci da, ako je jedna metoda u jednom specificnom vremenu i zbog poznatih razloga, bila uspješna za rješenja jednog problema, treba istu ovjekovjeciti i proglasiti je univerzalnom i valjanom za svaki problem? Te da shodno tome, njen utemeljivac treba da se slavi za sva vremena i da se smatra rješivim za svaki problem u islamskom svijetu? Istinski odgovor na ovo je:"Ne." Svako vrijeme i svako mjesto ima svoje probleme i svoje specificnosti. Jedna metoda moze biti uspješna u nekom mjestu, ali ista ako se upotrijebi na drugom mozda ce biti kontraproduktivna i td. Ibn abdul-Vehabova da´va je pocela sa napretkom kada je njegovu kcerku ozenio Osman koji je bio princ pokrajine Ujejne. On je nakon te zenidbe stao na stranu ibn Abdul-Vehhaba i onda se ovaj pokret poceo omasovljavati. Poceli su rušiti kubbeta iznad kabura, turbeta i same kabure. Posjekli su i mnoga drveca za koja su smatrali da ih narod na neki nacin poštuje. Pri tim cinovima ucili bi ajet "Reci, došla je istina a propada laz." Oponašajuci tako Poslanika 'alejhi-sselam koji je ucio ovaj ajet obarajuci kipove koji su u dzahilijjetu postavljeni oko Kjabe. Za kratko vrijeme cijelo podrucje Nedzda je bilo ocišceno od kubeta, turbeta i svetog drveca. Time je i završena prva faza ibn abdul-Vehabove misije. Druga faza je bila pocetak izgradnje drzave ili preciznije receno," susret akide i sile." To se je postiglo nakon sporazuma u Deri'jjeti 1740 g, nakon susreta izmedu Muhammeda ibn Sauda i šejha Ibn abdul- Vehhaba. Izmedu njih dvojice je tekao ovakav razgovor: Šejh ibn abdul-Vehhab je rekao:"Vidiš šta je bilo u Nedzdu, narod je bio zaboravio vjeru, na svakom koraku prisutan je širk i zabluda. Krše se Allahove zabrane, narodi svakodnevno istrjebljuju jedni druge. Od tebe trazim da napravimo dogovor o zajednickom reformatorskom radu i da izbavimo ovaj narod iz širka i zablude." Muhammed ibn Saud mu je rekao:"Ja cu ti dati podršku ali postavljam dva uvjeta: Prvi:"Ako uspijemo uzeti vlast na ovim podrucjima da ona ostane u našim rukama i da nas ne zamjeniš sa drugom dinastijom." Drugo:"Da stanovništvo Deri'jjeta daje nama porez od njihovih prihoda i da se ti ne protiviš našem ukupljanju tog poreza." Šejh ibn abdul-Vehhab je rekao:"Što se tice prvog uvjeta, evo odmah pruzam ruku u znak saglasnosti, a što se tice drugog uvjeta, nadam se da cemo osvojiti mnoga podrucja i da ce ti biti dovoljno od plijena kojeg zaplijenimo tako da ti nece trebati porez od Deri'jjeta. Ovaj sporazum je temelj na kome se kasnije podigla Saudijska drzava. Muhammed ibn Saud i njegov sin Abdul-Aziz su u svemu slušali rijec i mišljenje Muhammeda ibn abdul-Vehhaba sve dok se nije osvojio Rijad 1188 hidzretske godine. Od tada je ibn abdul-Vehhab sva ovlaštenja prenio na Abdul-Aziza ibn Muhammeda ibn Sauda glede uprave nad muslimanima. Što se tice ibn abdul-Vehhaba on se poslije ovoga povukao iz javnog zivota i posvetio se ibadetu i nauci. Ovdje je vazno napomenuti da se to sve odvijalo u vrijeme kada su muslimani imali legalnog halifu a haliha imao u svim pokrajinama islamskog svijeta valije. Turski valija je osjetio nemir od posljednjih zbivanja u Nedzdu i odlucio se suprostaviti vehabijskoj najezdi. Okupio je mnoga plemena i potpomogao ih je imetkom i oruzjem zeleci time sprijeciti dalje širenje vehabijskog pokreta. Vehabije su iskoristile momenat zauzetosti osmanske islamske drzave sa napadima iz vana. Tada je upravo pokrenuta Franscuska vojska na Egipat. Dok su se muslimani branili od Napoloenove vojske (od kršcana) vehabije su uspjeli da za kratko vrijeme zauzmu mnoga podrucja i gradove i naprave velike pokolje, pljacke i nered, uglavnom nad muslimanskim zivljem. -1215 hidzretske godine zauzimaju Usejru. - 1218 h. g. zauzimaju Mekku. - 1220 h.g. zauzimaju Medinu. Nastavili su svoje širenje do granica sa Irakom i do Šama. Napoleon je poslao svoje izaslanike da uspostave saradnju i vezu sa ibn Saudom i ponudio mu savez protiv osmanske drzave. Engleska je takoder, nakon što je njena vojska stigla 1798 g. po rodenju Isa 'alejhi-sselam u Moskut, uspostavila lijepe odnose solidarnosti i podrške sa princom Saudom, naglašavajuci da je njihova zelja da imaju iskrene i srdacne prijateljske odnose sa vlastima Deri'jjete i drugim vlastima u arapskim zemljama. Britanci su naglasili Vehhabijama da se oni nece miješati u njihove borbe koje vode protiv onih koji se ne saglašavaju sa njima po osnovama vjere i trazili su samo da vehabije ne napadaju njihove usidrene lade i brodove. Ibn Saud je izvjestio Britance proglasom 1810 godine da je izdao naredenje svojim ljudima da ne diraju britanske lade i brodove. Iz ovih detalja vidljiva je razlika u terminima. Ne spominje se više tekfir (proglašavanje kjafirima) onih koji nece sa njima, Kitab i Sunnet, u ime "La ilahe illellahu" i sl. Britanija se nece miješati u njihove vjerske sukobe, kada se proljeva muslimanska krv. Ona ce jedino napadati one koji napadnu njezine lade i brodove s kojima su došli da porobljavaju i pljackaju islamski svijet. Saud im daje obecanje da njegovi ljudi nece dirati britanske lade. "Britanska vlast je bila u stalnom miru, sporazumu i saradnji sa Vehabijama." Medutim, ubrzo ce se pokazati licemjerstvo i pravo lice Britanaca. Sljedece godine pristize egipatski valija Muhammed Ali Paša sa vojskom da bi se obracunao sa vehabijskim pokretom. Kada je Saud vidio šta se sprema, uputio je Britancima apel za pomoc. Medutim obzirom da su i Francuzi bili umješani u igru u ovom pohodu, Britanci su se oglušili da izadu u susret sa pomoci vehabijama. Muhammed Ali Paša je 1811 g. sa velikom muslimanskom vojskom iz Egipta došao u podrucje Hidzaza i tu se zestoko obracunao sa vehabijskim pokretom. Poginulo je dosta muslimana na obe strane i time je završen kratkotrajni zivot prve Saudijske drzave. Dok su se vodile borbe izmedu vojske Muhammeda Ali Paše, koji je bio turski valija u Egiptu i vehabija u Hidzazu, Britanci su iskoristili taj sukob i zauzeli su Bahrejn. Time je otpoceo procec kolonizacije od strane Britanije. Takoder je vazno napomenuti da se vehabijski pokret nije iskljucivo zadovoljio popravljanjem vjerskog stanja u okviru osmanske islamske drzave koja je bila legalna i legitimna islamska drzava na cijelom podrucju darul-islama (Svijeta islama). Ono što je izašlo ispod kontrole islamske vlasti je bilo sinhronizovano i koordinirano sa kolonizatorom Zapadnih sila Britanijom ili Francuskom. Tako da u stvari osvajanje Taifa, Mekke, i Medine od strane vehabija - Saudijaca je u stvari bila secesija i odvajanje od islamske drzave. Godine 1804 Saud je dao naredbu kojom se zabranjuje ucenje dove Osmanskom Sultanu na dzumama petkom u Mekki. Ova pojava je bila veoma opasna stvar. Princ Saud je nakon što je ušao u Mekku poslao pismo sultanu Selimu trecem sa ovom sadrzinom: "Od Sauda Selimu. U Mekku sam ušao 4 muharerma 1218 h.g. Dao sam garanciju stanovništvu na zivot i imetke, nakon što sam porušio što sam našao u Mekki od paganskih mušrickih znakova. Ukinuo sam sve dazbine i poreze koje si ti propisao osim onoga što je po šeriatu ispravno ako to utvrdi sudija imenovan i ovlašten za tu djelatnost. Duznost ti je da narediš namjesniku Damaska i Kaira da ne dolaze u ovaj sveti grad sa bubnjevima i sviralama, jer to nejma ništa sa vjerom. Neka je na tebe Allahova milost i blagoslov." Ovo se je sve dešavalo uz vec postojeci islamski oblik vladavine (hilafet) , što je sa islamske tacke gledišta neispravno. Muhammed 'alejhi-sselam je rekao:"Ako se da prisega (bej´at) dvojici halifa, ubijte zadnjeg od njih dvojice." (Hadis) Allah dzelle še'nuhu kaze:"Onoga koji se suprotstavi Poslaniku, a poznat mu je pravi put, i koji pode putem koji nije put vjernika, pusticemo da cini šta hoce, i bacicemo ga u dzehennem, a uzasno je on boravište! En- Nisa.