Dedzal



Jedan od vodećih metoda korištenih od strane kafirskog sistema, tj. Dedždžalovog sistema da iskorijeni Islamsko življenje je da predstavi kafirski način života u muslimanskim zemljama, pri tom prerušavajući tu činjenicu opisujući je u Islamskoj terminologiji. Skoro svim današnjim tradicionalnim muslimanskim zemljama se kontroliše i upravlja po receptu kafirskog sistema, a ne po onom što je u Qur'anu. Iako je Vjerovjesnik Muhammed -sallallahu `alejhi ve sellem- rekao da će Muslimani slijediti svoje prethodnike, tj. Kršćane i Židove, dosljednije nego što je gušter svojoj rupi, on je ipak rekao da neće svi njegovi sljedbenici zalutati. Još uvijek ima dosta Muslimana koji slijede isti šablon života koji je vodio Vjerovjesnik Muhammed -sallallahu `alejhi ve sellem- i prva Muslimanska zajednica koja se formirala oko njega. Stvar je u tome da, iako ima ljudi koji kažu da su Muslimani ali ne slijede put Vjerovjesnika Muhammeda -sallallahu `alejhi ve sellem-, ipak bar je put Vjerovjesnika Muhammeda još uvijek dostupan onima koji žele da ga slijede, i bar još uvijek ima ljudi koji slijede taj put.

Glavna razlika između Židova, Kršćana i Muslimana je u tome da Židovi niti znaju niti obavljaju molitvu koju je Mojsije obavljao, i Kršćani ne znaju niti obavljaju molitvu koju je Isus obavljao, a Muslimani i znaju a i još uvijek obavljaju molitvu koju je Vjerovjesnik Muhammed -sallallahu `alejhi ve sellem- obavljao.

Putevi Mojsija i Isusa su nepovratno izgubljeni. Umjesto njih su proizvedene i uvedene religije Židovstva i Kršćanstva. Ove religije su integralni dijelovi kafirskog sistema, tj. Dedždžalovog sistema. Dedždžalov sistem je potpuna antiteza poslaničkog načina života, kako je oblikovana ne samo od Mojsija, Isusa i Muhammeda, nego i od svih poslanika sve do Adema, neka je Allahov mir i blagoslov na sve njih.

Postoje tri osnovna šablona društvenog grupisanja u ovom svijetu. Postoji jednostavna zajednica koja živi u fitri, tj. u jednostavnoj harmoniji sa egzistencijom bez slijeđenja poslaničkog šablona obožavanja Allaha. Postoje Muslimanska zajednica koja pored što živi u harmoniji sa egzistencijom takođe obožava Allaha -dželle šanuhu- na način kako to Allah zahtijeva preko Vjerovjesnika Muhammeda -sallallahu `alejhi ve sellem-. I na kraju postoji Kafirska zajednica koja niti živi u harmoniji sa egzistencijom niti svjesno obožava Allaha -dželle šanuhu-.

U Realnosti naravno svaki pojedinačni atom je na svom mjestu i cjelokupna harmonija egzistencije elokventno izjavljuje veličanstvenost i divotu Onog koji uvodi u Egzistenciju i Onog koji izvodi iz Egzistencije i Jedinog Egzistenta, Allaha -dželle šanuhu-.

Mi smo svjedoci tome kako je šablon života kojeg su slijedile male zajednice u fitri i muslimanske zajednice značajno narušen i uništen, osobito u ovom zadnjem stoljeću, proširenjem kafirskog sistema, tj. Dedždžalovog sistema. Da bi adekvatno uočili karakteristike ovog sistema, koji je vanjštinom izraz Dedždžala kao globalnog društvenog i kulturnog fenomena a unutrašnjošću manifestacija Dedždžala kao nevidljive sile, neophodno je da ga ispitamo u detalje.

Način na koji je današnja kafirska država organizovana i kontrolisana je putem visoko centralizovane vlade. Napredak tehnologije osobito u oblasti komunikacija i putovanja, zajedno s upotrebom kompleksnih komputerizovanih pohranjivajućih i povraćajućih informacionih sistema, je omogućilo svestranu i globalnu kontrolu. Većina kafirskih država su zapravo policijske države. Naspram situacije prije stotinu godina, stupanj nadgledanja i kontrole vladara nad podanicima je šokirajući. Dosta od ove kontrole je omogućeno putem oblika koji je rad poprimio u današnjem industrializiranom društvu. Značajno je uočiti da je najčešći oblik biznisa u formi velike korporacije, bilo privatne ili državne, koja često ne samo da ima ogranke po bilo kojoj pojedinačnoj kafirskoj državi, nego i globalno. Svako ko radi u specifičnoj korporacijskoj strukturi je kontrolisan načinom operiranja te korporacije. Ljudi su obavezani da predpostave pravila korporacije primjeni opštih standarda čovječnosti u svom svakodnevnom življenju. Čak je i individualni obzir ili mali biznis visoko regulisan u tome šta može ili ne može činiti. Svakome je rečeno da su ta pravila za njihovo vlastito dobro, ali im nikada nije data šansa da vide kakav bi život bio bez tih pravila.

Nije nimalo iznenađujuće ustanoviti da zapravo oni koji kontroliraju vladu kafirske države obično kontroliraju i velike korporacije. Elita kafirskih kontrolora kontroliše i kafirski legalni sistem, koji se koristi za kontrolu svih ostalih interlinkovanih podsistema unutar kafirskog sistema, tj. Dedždžalovog sistema, određjujući kakvu formu isti mogu poprimiti i šta ljudi koji u njima rade moraju ili nemogu činiti. Ovo znači da je život u kafirskoj državi visoko institucionalizovan, standarzovan i regulisan. Najčešće društveno grupisanje je danas centralizovano oko radnog principa. Ono je u piramidnoj formi. A način njene kontrole je faraonski. Ovo omogućuje nekolicini da porobi i kontroliše mnoštvo, često pri čemu mnoštvo ne shvata koliki stupanj kontrole se vrši nad njima. Sve kafirske institucije se operiraju na principu biznisa, bilo da je to legalni sistem, vladin sistem, fabrički sistem, univerzitetski sistem, zdravstveni sistem ili medijski sistem, itd.

Sve ove institucije su pokrenute da omoguće efektivno sprovođenje proizvođačko potrošačkog procesa, koji je danas predominantna kafirska religija, podčinivši mnoštvo svojim bezbrojnim pravilima i kontrolišući ih "sveštenstvom" kafirskih eksperta. Potrošačko proizvođački proces je promotiran kao idealni život od svih onih koji trenutno kontrolišu kafirske države takozvanog modernog svijeta. Ovo nije uopšte iznenađujuće, pošto su oni ti koji najviše ubiru koristi i financijskih nagrada baš ovim procesom.

Kada bi uspostavljali potrošačko proizvođački proces u onome što se naziva treći svijet ili nerazvijene zemlje, kolonijalci, kako je već obrazloženo, su uvijek rušili način života prakticiranog od strane starosjedilaca prije dolaska kolonijalnih sila. Osnovni pristup otpočinjanja tog procesa je bilo podstrekivanje populacije da proizvodi više nego što joj je potrebno. Da bi to faktički i sproveli dalji podstrek i naglasak je bio na većem broju radnih sahata, a žene treba podstrekivati na njihovo oslobođenje (emancipaciju) tako što će po cijeli dan raditi u fabrici (često na nemilosrdnim normama). Da bi se rad prikazao privlačnom ponudom, ljudima je ponuđen novac, ali samo toliko da kad jednom postanu ovisni o tome prihodu to će im biti dovoljno da imaju osnovne životne potrebe i tako će radi istih biti primorani da nonstop rade da bi iste sebi mogli priuštiti, jer neće nikad imati dovoljno da uštede za neovisnost od tog procesa. Da bi ljudima sam novac predstavljao neku vrijednost u životu, oni su podvrgnuti lukavoj propagandi da požele proizvode koje nikad prije nisu željeli a niti trebali. Jednom kada učiniš ljude pohlepnim za proizvodima, oni će morati nabaviti novac da kupe te proizvode, što znači da će morati da rade da mogu zaraditi novac. Tako u vrlo kratkom periodu vremena veliki broj ljudi se može navesti da odbaci tradicionalni način života, da bi mogli proizvoditi produkte koji su im se lukavo naturili kao potrebština, i da bi bili plaćeni da iste kupe.



back 1 2 3 4 5 6 7 next