Dedzal



Prepoznatljivi znak da se ova vrsta opsjedanja desila je to da vidiš veliki broj ili grupe ljudi kako se ponašaju i djeluju kao jedno tijelo, naizgled ne posjedujući individualni identitet. Iako oni izgledaju kao ljudska bića oni se jednostavno ne ponašaju kao ljudska bića, nego više kao roboti. Veliki broj knjiga i filmova koji se bave ovim fenomenom nisu samo puke izmišljotine imaginacije njihovih autora. Oni ukazuju na realnost koja se već desila i nastavlja da se dešava.

Pošto ovaj aspekt Dedždžala kao nevidljive sile pripada Nevidljivom, direktno znanje je dostupno samo onima kojima je podaren pristup Nevidljivom. Iako je Vjerovjesnik Muhammed -sallallahu `alejhi ve sellem- imao takav pristup, on nije bio gladan istoga. Želja za takvim znanjem je prepreka onome koji želi direknto znanje o Allahu. Dokaz u ovom pojavnom svijetu, tj. svijetu koji se ogleda s pet čula, da se ovaj prevrat desio i još uvijek dešava se može naći osmatranjem načina na koji su se društveni i kulturni uslovi našeg svijeta promjenili, osobito u ovom stoljeću, i ispitivanjem kako se život današnjice sprovodi. Drugim riječima, moguće je ustanoviti karakteristike Dedždžala kao nevidljive sile ispitivanjem Dedždžala kao globalnog društvenog i kulturnog fenomena.

Razmatrajući Dedždžala kao globalni društveni i kulturni fenomen, mi vidimo da je prevrat u punom zamahu, i da će uskoro nastupiti vrijeme za pojavu Dedždžala kao osobe, jednostavno zato što je sistem i ljudi koji ga operiraju, tj. kafirski sistem, tj. Dedždžalov sistem, naizgled zadobio dovoljno globalne kontrole da uspostavi njega kao svjetskog lidera kojeg su svi očekivali, jednom kada ga se prepozna i proglasi takvim.

Dramatične promjene su se desile na ovoj planeti u zadnjih sto godina. Društvene grupe koje su obično bile preovladavajuće u svijetu, uglavnom zasnovane na seoskom šablonu, zajednica familija koje su sve poznavale jedne druge i pomagale jedne druge i surađivale s drugim seoskim zajednicama, su ubrzano erodirane i obezličene. U velikim gradovima današnjice, osoba je povećavajuće ostranjena kako od same sebe i drugih tako i od znanja o Allahu, zubac u zupčaniku proizvodno-potrošačkog procesa koji, kada ne radi ili spava, je često zaklopljen u djetinjastoj i neispunjenoj potrazi za iluzornim samo zadovoljavanjem, koje osigurava da ostane vrlo malo ili nista vremena za predah i promišljanje gdje osoba zapravo ide sa svojim životom, i još manje vremena da učini nešto da se izvuće iz šablona življenja i te klopke u koju je upala. Čak i tamo gdje je društveno grupiranje današnjice limitovano na veličinu seoskog broja, stvarna društvena transakcija između njenih članova je kud i kamo manje intimna i kohezivna od one u prošlosti. Manje se ima vremena da se ljudi sastaju a više da gledaju televiziju. Više vremena se provodi radeći nasamo nego u društvu. Za one koji su rođeni u ovakvom stanju stvari, ova promjena u društvenim uslovima nije uvijek očigledna. Stoga oni smatraju da je stanje stvari uvijek bilo takvo.

Možda je jedini način da se uoči sva dramatičnost promjene ako se osmotri šta se dešava kada multinacionalna korporacija odluči da eksploatiše prirodna dobra nekog zabačenog i izolovanog područja na ovoj planeti. U relativno kratkom periodu vremena, aktivnosti ljudi koji kotroliraju korporacijom ne samo da je poremetila način života ljudi u tom području, nego takođe eliminisala njihove tradicionalne izvore opskrbe i time obezbjedila sebi jeftinu radnu snagu za akinosti koje korporacija želi sprovesti u tom području. Iznenada svako ima broj i želi ovu stvar koja se zove novac, i društvena harmonija koja je postojala prije dolaska korporacije i otvaranja rudnika ili fabrike ili izvora i bilo čega drugog, je nepovratno izgubljena. Sve ovo je učinjeno u ime progresa i civilizovanja zaostalih, ali u realnosti novi stil života koji je neizbježno povezan s novom tehnologijom, i sprdanje s stvarnim znanjem koje kafir naziva pismenošću i obrazovanjem, je zapravo znak svršetka ljudske transakcije u tom području.

Druga značajna promjena u društvenoj aktivnosti, koja je očito povezana sa stepenom automatizacije u bilo kojoj specifičnoj društvenoj grupaciji, je to da dok su zajednice u prošlosti bile ujedinjene obožavanjem Boga, danas ovaj fundamentalni i ujedinjavajući element je često odsutan iz ljudskih života. U zapadnom svijetu ovaj šablon obožavanja je bio predominantno taj od Kršćanske religije, svojstvena legura Pavletovih vlastitih ideja, Grčke filosofije, inovacija sveštenstva, koje je samo po sebi inovacija, u nastojanju da se svim sredstvima kompromisuje s kafirskim vladarima, i napokon nekoliko tračaka originalnih naučavanja Vjerovjesnika Isusa -`alejhi selam-. Pošto ovaj šablon obožavanja nije nikad bio isti kao onaj koji je oblikovan od strane Isusa i njegovih sljedbenika, iz toga slijedi da on nije, i ne može i niti će ikad moći, potvrditi istinsku prirodu egzistencije ili voditi ka direktnom znanju o Allahu. To je bio i ostao neizbježni fakt da će ljudi odbaciti ovu vrstu obožavanja, kafir radi toga što on ili ona nisu nikad ni imali želje da obožavaju Allaha, a pravi vjernik zato što on ili ona nisu uvidjeli da vrsta Kršćanstva koja se reklamirala ima vrlo malo zajedničkog s originalnim Isusovim naučavanjima, i da nije bila zasnovana na njegovom i njegovih iskrenih sljedbenika šablonu ponašanja, i da neće voditi ka znanju o Allahu -dželle šanuhu-. Sama fragmentacija zapadnog društva napredkom mehanizovanog načina života, je bila ta koja je učinila lakšim za ljude da odbace Kršćanski šablon obožavanja.

Iinteresantno je zamijetiti da su neki pisci faktički poistovjetili Trinitarnu Crkvu, u svim njenim manifestacijama, sa Antihristom, pošto je većina njenih osnovnih doktrina ne samo inventirana od ljudi nego je još otvoreno kontradiktorna Isusovim -`alejhi selam- vlastitim naučavanjima, i stoga je toliko mnogo njenih rituala izvedeno iz izvora mimo Isusa i njegovih pravih sljedbenika. Ova pogled je poduprt činjenicom da je baš Trinitarna Crkva ta koja je u prošlim stoljećima vodila rat i eliminisala sve one Unitarne Kršćane, uključujući Nazarene, Ebionite, Donatiste, Ariance, Adoptioniste, Paulijance, Iluministe, Katharijce i mnoge Gote, koji su tražili da slijede original Isusova naučavanja i način života koji je on oblikovao. Jednom kada su posljednji od ovih Unitarnih Kršćana bili eliminisani od strane Srednjovjekovne Inkvizicije i njenog nasljednika Španske Inkvizicije, Trinitarna Crkva se onda koncentrirala na pokušaje da eliminira sve unitarne sljedbenike Vjerovjesnika Muhammeda -sallallahu `alejhi ve sellem-, tj. Muslimane, i uprkos neuspjeha tog projekta ona i dan danas pokušava na svaki način da to postigne. Stupanj uspjeha koji je Trinitarna Crkva imala u ovim pokušajima, kako u prošlosti tako i danas, je bio, i jeste, moguć samo poradi činjenice da je ona djelovala ruku pod ruku s kafirskim sistemom, tj. Dedždžalovim sistemom, koji je naravno bio, i ostao, dosljedan podvrgavanju i ultimativnom uništenju prakse življenja i dinamike Islama.

U svjetlu ovoga, očigledno je da je naizgledni konflikt između Nauke i Crkve uglavnom iluzoran i posigurno samo površan, pošto oboje proizilaze iz istog sistema, tj. kafir sistema, tj. Dedždžal sistema. Ipak jednako je očigledno da se mora povući linija razlike između onih Trinitarnih Kršćana koji su potpuno svjesni da put koji oni slijede nije Isusov put, i onih ljudi koji u svoj iskrenosti žele da obožavaju Boga i koji su bili zavedeni da vjeruju da vrsta Kršćanstva koje oni slijede je zapravo sinonim Isusovih originalnih naučavanja, i koji do sad nisu imali šanse pristupa životnoj transakciji Islama koja je zapravo poslanički stil života za ovo doba, i koji prirodno nosi veliku sličnost sa životnim stilom koji je oblikovao Isus i njegovi neposredni sljedbenici, neka je Allahovo zadovoljstvo sa njima.

Ovo što je upravo rečeno o Kršćanima se podjednako odnosi i na Židove. Mnogi od onih kojii se danas nazivaju Židovi očito ne slijede put Mojsija -`alejhi selam-, i doista mnogi od njih čak i ne tvrde da su potomci originalnog Plemena Israela kojem je Mojsije -`alejhi selam- bio poslan, nego bez ustezanja priznaju da su potomci drugih predaka. Možda jedno od najznačajnijih porijekla ovih ne jevrejskih Židova jeste od naroda poznatog kao Hazars, koji su prvobitno obitavali kao mali narod na prostoru današnje Turske južne Rusije. Njihov vođa je prihvatio Židovsku vjeru radi političke podbnosti tokom osmog stoljeća nove ere, da bi izbjegao okupaciju i krah pod Kršćanima koji su nadirali sa sjevera, ili pod Muslimanima koji su nadirali sa juga. On je bio potpuno svjestan da će mu ta odluka osigurati ograničenu zaštitu i privilegiju kod onih koji su takođe obožavali Boga. Potomci Hazara, istaknuti po svojoj vještini u biznisu i financijskim transakcijama su danas rasprostranjeni po cijeloj planeti. Način života koji oni slijede nije nipošto način života Mojsijevog i njegove zajednice, neka je Allahovo zadovoljstvo sa njima. Taj način života je već bio nestao kada se Isus -`alejhiselam-prvi put pojavio na ovoj planeti. Isus -`alejhi selam-, kako će se zapamtiti, je došao da renovira put Mojsijev među plemenom Israela a ne da ga mijenja čak ni za jedan trun. Činjenica da pisari i farisejci, samo-uspostavljeno sveštenstvo onoga što se svelo na Židovsku religiju, nisu čak ni prepoznali ko je Isus bio ukazuje dovoljno na to koliko su oni još tada bili udaljeni od Mojsijevog puta, a to je bilo još prije dvadeset stoljeća. Ponekad opisano kao trinaesto pleme Israela, potomci Hazara su poistovjećeni kao sinonimom jednog od četiri velika predznaka Smaka Svijeta, tj. pojave Je`džudža i Me`džudža, pošto su oni u realnosti Židovi ali ne Jevreji. Ako je to tačno, onda možemo vidjeti da su oni usko povezani sa pojavom Dedždžala, pošto se mnogi od njih nalaze na najvišim pozicijama kontrole u raznim međupovezanim sistemima koji zajedno sačinjavaju kafirski sistem, tj. Dedždžalov sistem.

Ima onih koji su itekako žedni da ukažu kako se ovo što je rečeno o Kršćanima i Židovima takođe odnosi i na Muslimane, i da ima mnogo ljudi koji sebe nazivaju Muslimanima a koji ne slijede put Vjerovjesnika Muhammeda -sallallahu `alejhi ve sellem- i njegove zajednice. Ovo je dosta tačno, i to je djelimično mjera uspjeha koji su Kršćani i Židovi postigli i njihovim pokušajima da podvrgnu i unište one koji su tražili ili traže da slijede put Muhammeda -sallallahu `alejhi ve sellem- i njegove zajednice, neka je Allah zadovoljan njima.



back 1 2 3 4 5 6 7 next