Istorija Bozijeg Poslanika 1



Islam se širio suprotno vjerovanju orijentalista, tj. da se to obavljalo nasiljem ili željom za materijalnim dobitkom. Sljedeći događaj se zbio prije Poslanikovog preseljenja. On pokazuje da je za širenje islama zaslužno prvenstveno njegovo učenje i ideali kojima čovjek prirodno teži.

Kako smo ranije saznali, Poslanik s.a.v. je poslao Musaba b. Umejra u Jesrib da podučava muslimane i poziva druge u islam. On je bio sposoban govornik, čije riječi su bile privlačne i uvjerljive. Jednom je, zajedno sa Esadom b. Zuraretom pozvao Jesribske vođe da im objasni islamska učenja. Sead b. Ma-az i Usejd b. Huzejr, vođe plemena Abdul Ašala, stajali su sa strane i posmatrali ovu dvojicu muslimana. Usejd reče Seadu da uzme sablju,  ode do Musaba i Esada i zaprijeti im da ne šire njihovu vjeru i ne zavode prost narod sa lažnim obećanjima i svakojakim pričama. Međutim, kada Sead dođe i tako nastupi, puno ne uznemiri Musaba. On mu ponudi da razgovaraju, pa ako ono što od njega čuje nije ispravno i njegova zdrava pamet to ne prihvata, pristaje da se vrati tamo odakle je i došao.

Usejd bi začuđen kada ugleda kako se njegov ortak rukova i zagrli sa Musabom na kraju razgovora. On razočarano reče: “Sead ne samo ne uradi ono zašto je otišao, nego još i promijeni vjeru.” Kada mu je Sead došao radosna lica, ovaj ga ljutito pogleda, pa prije nego mu ovaj kaza riječ, isuka sablju i uputi se Musabu. Ali sada je Sead imao priliku da izdaleka posmatra njihov “duel”. Musab ga je dočekao na isti način i postigao isti efekat kao i sa Seadom.

Usejd primi islam, pa se uputi okupljenim sunarodnjacima. “Recite mi kakav položaj imam među vama?” upita prisutne. “Ti si poglavar i vođa našeg plemena”, ovi rekoše. “Onda znajte da neću progovoriti ni sa jednom osobom iz moga plemena koja ne primi islam”, Usejd im reče. Poslije ovoga, za kratko vrijeme čitavo pleme Abdul Ašala primi islam, a da niko od njih i ne vidi Muhammeda s.a.v..

Razvoj događaja u Jesribu uveliko uznemiri vođe Kurejša i oni stadoše ponovo punom snagom napadati i proganjati muslimane. Poslanik s.a.v. reče prijateljima da su prilike zrele za njihovu selidbu u Jesrib. Tako oni počeše krišom odlaziti iz rodnog grada. Kurejši ubrzo saznadoše za to pa se dadoše na vraćanje iseljenika. To nije urodilo plodom, pa za malo vremena gotovo niko ne ostade u Mekki, osim Muhammeda s.a.v., Alija i nekoliko bolesnih i zatvorenih muslimana.

Starješine plemena se žurno sakupiše u Darul Nadvi radi traženja izlaza iz novonastale situacije. Mušrici Mekke su se osjećali ugroženim stvaranjem jakog uporišta muslimana u Jesribu i odlučnošću njegovih stanovnika da podrže Muhammeda s.a.v.. Neko iz skupine reče: “Mi smo narod poštovan od svih Arapskih plemena. Muhammed (s.a.v.) je posijao sjeme razdora i tako ugrozio naš opstanak. Jedino rješenje koje nam sada preostaje je da ga neko od nas tajno ubije. Familiji Hašim platimo krvarinu ako se podigne protiv nas.”    

Stari čovjek, imena Nedždi, reče: “Onaj koji ubije Muhammeda (s.a.v.) treba da se oprosti sa životom. Hašimi neće tako lahko preći preko njegovog ubistva. Ne vjerujem da postoji neko među vama koji je spreman za to dati glavu.”

Ugledni Ebul Bahtari, reče: “Najbolje je da ga zatvorimo i da ga tako spriječimo da širi njegovu vjeru.” Stari Nadždi opet reče: “Ovo nije bolje od onoga prvog. Hašimi neće dozvoliti da bude zatvoren. Ako ga ne budu u stanju sami osloboditi dobiće pomoć od drugih plemena za vrijeme hodočašća.” Neko od prisutnih reče: “Onda ga zavežimo za kamilu i natjerajmo je u trk, pa neka mu se glava razbije o kamenje. Kamila će se zaustaviti u nekom području gdje narod ne trpi govorenje protiv idola, pa će ga onda oni dovršiti ako tako ne umre.” Stari Nadždi bi protiv i ovoga: “Nije sigurno da će tako umrijeti. Ako preživi kamenje, u stanju je svojim privlačnim govorom obratiti proste beduine i okrenuti ih protiv vas.”

Onda se Ebu Džehl podiže: “Jedino ispravno i najlakše riješenje je da se iz svake familije izaberu osobe koje će Muhammeda (s.a.v.) zajedno napasti i ubiti. Na ovaj način ni jedna porodica neće sama biti okrivljena. A ako Hašimi požele da ga osvete moraće se boriti protiv svih nas.” Ovo bi jednoglasno prihvaćeno i odmah odabraše osobe iz svake porodice. Oni onda čekaše da padne noć da bi izvršili svoje gnusno djelo.

Ali, Allah kaže: “I kada su ti nevjernici zamke razapinjali da bi te u tamnicu bacili ili da bi te ubili ili da bi te prognali; oni su zamke pleli a Allah ih je ometao, jer Allah to najbolje umije.” (K. 8:30)

Poslanik nasluti šta mu spremaju, pa se pripremi za odlazak i čekaše Božije naređenje. Džibril mu kazuje šta neprijatelji namjeravaju i prenosi mu Gospodarevo naređenje da preseli u Jesrib. Muhammed s.a.v. kazuje Aliju da ga Kurejši žele ubiti i da zato mora napustiti grad. Traži od njega da spava na njegovom mjestu i pokrije se njegovim pokrivačem. O hazreti Alijevom postupku sljedeći ajet bi objavljen: “Ima ljudi koji se žrtvuju da bi Allaha umilostivili – a Allah je milostivi robovima svojim.” (K.2:207)

U međuvremenu, četrdeset napadača je opkoljavalo kuću, povremeno provirujući u sobu. Jasno su nazirali priliku u krvetu, pa misleći da Poslanik s.a.v. nije napustio kuću, čekaše pogodan trenutak da napadnu. Muhammed s.a.v. se uspijeva izvući iz opkoljena da ga niko ne vidi.

Neki od napadača su željeli napasti u ponoć. Ovome se suprotstavio Ebu Leheb, jer je postojala mogućnost da će se u kući zateći još neko ko nije trebao biti povrijeđen. Također su morali prikazati Muhammedovo ubistvo kao zajedničko djelo da bi spriječili da samo jedan pojedinac ili jedna familija ne bude optužena. Zato odlučiše da napadnu u zoru. Kada se javiše prvi znakovi svitanja zajedno upadoše sa izvučenim sabljama. Hazreti Ali se podiže i upitno ih pogleda. “Šta se desilo?”, upita. Ovi, ne malo iznenađeni, povikaše: “Hoćemo Muhammeda! Gdje je on?”.

“Da li ste mi ga to predali na čuvanje pa sada trebam da vam ga vratim? On nije u kući.”, hazreti Ali im reče. Bijesni napadači izađoše napolje. Znali su da Muhammed s.a.v. nije mogao otići daleko i da se mora kriti negdje u blizini. Zato na svaku stazu postaviše zasjedu i počeše detaljno pretraživati okolinu.

Prvu noć hidžre Muhammed s.a.v., zajedno sa Ebu Bekrom, proveo je u pećini Savr, koja se nalazi na jugu Meke, potpuno suprotno od strane Medine. Kako mu se Ebu Bekr pridružio nije jasno. Jedni historičari kažu da ga je Poslanik s.a.v. sreo na putu i da mu se on tada pridružio. Jedni kažu da je Poslanik s.a.v. te noći otišao Ebu Bekrovoj kući i da su se u ponoć njih obojica uputili u pećinu Savr. Dok neki kažu da je Ebu Bekr tražio Poslanika s.a.v. i da ga je Ali odveo do mjesta gdje se sklonio. 

U međuvremenu Kurejši blokiraju svaki put koji je vodio u Jesrib. Uposlili su poznavaoce tragova da otkriju Muhammedove (s.a.v.) otiske. Raspisali su nagradu od hiljadu kamila za onoga koji pomogne da se on uhvati. Dok su se glavne snage bacile na sjever, prema putevima ka Jesribu, Poslanik se sklonio u pećinu koja je bila na jugu. Ipak, poznati tragač, Ebu Karz, kada je došao do pećine i ugledao tragove oko nje, reče: “Izgleda da je Muhammed (s.a.v) bio ovdje. Moguće je da se sklonio u pećinu.” Poslaše čovjeka da provjeri. Kada ovaj dođe i vidje na ulazu netaknutu paukova mrežu i jaja u gnijezdu divljeg goluba, vrati se grupi. Reče im da je na ulazu pećine paukova mreža, što je sugerisalo da niko nije ulazio unutra.

Potjera za Muhammedom s.a.v. trajaše puna tri dana i tri noći. Napokon tragači izgubiše nadu i razočarani se vratiše u grad.



back 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21