Imam Husein a.s.



II dio

     Hazreti Husein se uputio u Kufu, znajući šta ga tamo čeka. Drugi, naročito rodbina, bili su zabrinuti za njegovu sudbinu. Mada je on sam od početka znao da je smrt neizbježna, njegovi prijatelji i rođaci su mislili da on nije bio svjestan opasnosti. Zbog toga su ga nastojali odvratiti od njegovog nauma. Jedan od njih je bio i Abdullah b. Džafer, bratić i zet hazreti Alija. Kada je hazreti Husein napustio Meku i uputio se ka Iraku, Abdullah mu je poslao pismo po svoja dva sina, Auna i Muhammeda. U tom pismu je molio Huseina da se vrati. U pismu je također stajalo: “Bojim se da ćeš zajedno sa svojim prijateljima biti ubijen. A ako se to desi svjetlo (upute) će nestati sa zemlje. Preko tebe narod se upućuje i svi iskreni vjernici se oslanjaju samo na tebe. Zato nemoj žuriti, jer ću ti se pridružiti poslije ovoga pisma.” Onda je Abdullah, zajedno sa bratom Amrom b. Saidom, upravnik Mekke, krenuo da se sretne sa hazreti Huseinom. Nosili su upravnikovo pismo u kojem se Huseinu savjetuje da se vrati u Mekku i obećava mu se puna sigurnost. Kao odgovor on im je rekao: “Vidio sam djeda, Božijeg Polanika, u snu i on mi je savjetovao da nastavim sa svojom misijom.” Kada je Abdullah izgubio nadu da će nagovoriti hazreti Huseina da odustane od svog poduhvata, ostavi svoja dva sina s njim i vrati se u Medinu.

     Husejn nastavlja svoje putovanje koje ga je vodilo sve bliže Kufi. Ne znajući još za smrt Muslima b. Akila, napisa pismo svojim podržavaocima i posla ga po Kajsu b. Masaru Sejdaviju. U pismu je stajalo: “Primio sam Muslimovo pismo u kojem me je obavijestio o vašoj iskrenoj podršci i odlučnosti da se borite na Allahovom putu. Molim Allaha da ne obustavi svoju dobrotu prema nama i da vas nagradi za vašu iskrenost i odlučnost. Napustio sam Mekku u četvrtak 8. zil hidže i krenuo da vas sretnem. Kada vam moj vijesnik stigne ubrzajte pripreme, i ako Bog da, i ja ću vam se ubrzo pridružiti.” Kajs je uzeo pismo i krenuo ka Kufi. Međutim, na ulazu u grad biva uhapšen i doveden pred Ubejdullaha ibn Zijada. Ovaj mu naređuje da se popne na mimber i da se javno odrekne Huseina i osudi njegov postupak. Kada je Kajs sjeo zahvalio se Allahu i onda rekao: “O narode, Husein, sin Fatime, kćerke vašeg Poslanika s.a.v., najbolje je stvorenje koje živi u našem vremenu. On me je poslao vama da vas pozovem da mu se pridružite. Svi bi mu se trebali odazvati i pomoći mu.” Poslije je prokleo Ubejdullaha i njegovog oca i zatrazio da Allah podari svoju dobrotu hazreti Aliju b. Ebi Talibu. Kajs je ovim riječima sam sebi presudio. Da bi ga kaznio razjareni Ubejdullah naređuje da se baci sa krova najviše zgrade.

     U međuvremenu je hazreti Husein nastavio prema Kufi. Tek kada je stigao do mjesta Zurud saznao je o pogibiji Muslima b. Akila i Hanija b. Urve. Sada je trebao da obavijesti o ovim novim događijama sve one koji su ga pratili. Uradio je to ovim riječima: “Oni koji su nam prije izrazavali podrsku napustili su nas. Svako ko želi da ode neka to odmah učini.” Poslije ovog govora napusti ga i većina onih koji su bili s njim do ovog trenutka. Uskoro zatim obratio se preostalim prijateljima riječima koje su jasno izražavale motiv njegovog ustanaka i spremnost da se bori do posljednjeg daha: “Vidjeli ste šta se desilo. Narod je postao nevjeran i nemilostiv. Njihova dobrota je nestala. Život brzo prolazi i ništa osim nečega sitnog i nevaznog od njega ne ostaje. Život u ovom vremenu je kao pašnjak u kojem nista ne raste osim opore trave….

     Zašto je hazreti Husein ovako govorio o vremenu u kojem je živio? Zašto se žalio na njega? On sam daje odgovor u sljedećim rečenicama u kojima ne govori o životnim teškoćama ili nesigurnosti vremena u kojem je živio. Stvari koje su činile Husejnov život neprijatnim i neizdržljivim su bile potpuno druge prirode od stvari koje su zagorčavale živote drugih ljudi. Ono što je njega boljelo je bilo izraženo u sljedećoj rečenici: “Današnje stanje muslimana je takvo da se istina ne slijedi a neistina se ne napušta.

     Ovim je hazreti Husein mislio reći da je stanje takvo da neko sposoban i spreman da se žrtvuje, kao što je sam to bio, mora ustati. Kada je rekao da se istina ne slijedi nije mislio reći da su ljudi počeli lagati jedni drugima ili da niko ne govori istinu. Takav grijeh je uvijek bio prisutan u manjoj ili većoj mjeri. Ono što je pod tim mislio bila je činjenica da su muslimani sada imali vladara kojem nikako ne priliči da bude na mjestu nasljednika Božijeg Poslanika s.a.v.. Taj vladar ne slijedi Sunnet i napustio je principe pravde i istine; on tlači i podržava tlačitelje. Poslije ovoga hazeti Husein je rekao: “U takvim okolnostima pobožan čovjek želi smrt i u ovako žalosnom stanju vjernik izabire šehadet i susret sa Allahom.

     Prvog dana mjeseca Muharrema 61. p.H. Hur b. Jezid Rijahi, po naređenju Ubejdullaha b. Zijada, sa svojom vojskom presreće hazreti Huseina. Bilo je vrijeme za podne namaz. Nakon što je Hadždžadž b. Masruk Džuafi proučio ezan, hazreti Husein se obratio pridošlicama. “Ljudi, moj svjedok je Allah, kao i vi sami, da nisam došao u Irak bez razloga. Vaši predstavnici su mi dolazili, a i vi sami ste mi pisali da nemate imama i tražili ste od mene da vam dođem da bi vas možda Allah uputio preko mene. Zato sam došao. Ako ste spremni da me uvjerite i ponovo mi obećate pomoć i obavežete mi se na vjernost, spreman sam da dođem u vaš grad. Ako niste spemeni na to, i ako vas je moj dolazak uznemirio, spreman sam da se vratiom odakle sam i došao.” Hur i njegovi prijatelji mu ništa ne odgovoriše.

     Poslije toga proučen je ikamet i hazreti Husein je predvodio podne namaz za sve prisutne. Poslije toga se ponovo obratio Huru i njegovoj grupi. “Ljudi, ako se bojite Allaha i ako ste uvidjeli prave ljude kojima pravo (na vlast) pripada, Allah će biti zadovoljan s vama. Mi, članovi Poslanikove porodice, smo najzaslužniji da vama vladamo, nama pripada autoritet u vašim vjerskim i ovosvjetskim stvarima. Oni koji danas vladaju vama su tlačitelji i ne zaslužuju vlast. Takve osobe ne mogu biti priznate kao nasljednici Božijeg Poslanika, zaštitnici islama niti čuvari Kur’ana.

     Na ovo je Hur rekao: “Kunem se Allahom da ne znam ni za kakva pisma niti poruke upućene tebi.” Hazreti Husejn je zatražio od Ukbe b. Samana da donese torbu sa pismima i pokaže je Huru. Kada je to bilo urađeno Hur reče: “Niko od nas nije ništa pisao. Nećemo te pustiti sve dok ne pođes s nama Ibn Zijadu.” Na ovo je Husejn rekao: “To neće biti moguće prije smrti.” Onda su svi uzjahali i uputili se stazom koja nije vodila ni ka Kufi ni ka Medini. Uz put se Hur obratio Huseinu dobronamjerno. “U ime Allaha te molim da se ne opireš jer ćeš biti ubijen.” Ove riječi uznemiriše hazreti Huseina. “Da li mi to prijetiš smrću? Da li će te moja smrt učiniti sretnim? Odgovoram ti riječima kojima je čovjek plemena Avs odgovorio rođacima koji su ga upozoravali da će izgubiti glavu ako se bude borio uz Poslanika s.a.v.: Izabrao sam svoj put. Za hrabrog čovjeka dobrih namjera, koji je ispunjen duhom islama, koji ne mari za život u pružanju pomoći dobrim ljudima, koji izbjegava ljude niskog karaktera i ne druži se s pokvarenim, časno umrijeti nije sramota. Ako preživim ni za čim neću žaliti, a ako umrem niko me neće moći okriviti. Niskoća čovjekovog karaktera leži u izabiranju života u niskoći i sramoti.”

      Kada su došli u mjesto zvano Bejza, gdje je bilo odlučeno da se odmore, hazreti Husejn je ponovo govorio: “Jezid je halifa tiranin. On dopušta stvari koje je Allah učinio zabranjenim. On je prekinuo Allahov ugovor, radi suprotno Poslanikovom sunnetu i tlači narod. Poslanik s.a.v. je rekao da u tom slučaju ako se onaj ko je u stanju ne podigne protiv njega, Allah će ga smjestiti tamo gdje i tiranina. Znajte da su oni koji stoje uz današnju vlast sljedbenici šejtana koji vjerno izvršavaju njegove naredbe. Tako se oni u istoj mjeri suprotstavljaju Allahu i čine zločine. Prisvojili su imovinu koja pripada svim muslimanima i troše je u zadovoljavanju svojih niskih strasti. Učinili su dopuštenim ono što je Allah zabranio i zabranjuju ono sto je On dozvolio. Ko je više dužan od mene da promijeni ovo stanje i odstrani uzroke nazadovanja muslimana? Ja sam Husein ibn Ali, Fatimin sin; za mene je tathir ajet objavljen i na mene se ajet o mubahili odnosi. Moj učitelj je bio imam Ali, vođa vjernika.

     “Kod mene su vaša pisma u kojima ste mi obećali da ćete biti čvrsti na putu istine. Pisali ste mi da me nećete napustiti ni pod kojim uslovima. Ako budete držali do svojih riječi i pružili mi pomoć, uspjeh vam je garantovan, jer ću ostati s vama do kraja. Ja sam sin Alija i Fatime; moje žene i moja djeca će dijeliti sudbinu vaših žena i vaše djece. Ne priliči vam da držite do života vaših žena i vaše djece više od života moje familije. Kada sam ja spreman žrtvovati vlastiti život i živote svojih najmiliji, vi bi, također, trebali biti spremni da žrtvujete svoje živote i živote svojih najmilijih.”

     Hazreti Husein je održao ovaj govor pred više od hiljadu muslimana, ali je on djelovao na samo nekolicinu od njih. Jedan iz te nekolicine bio je i Hur ibn Jezid Rijahi koji je nakon nekoliko dana pokazao da je razumio šta je Husein htio reći. U jutro dana ašure otišao je do Umara b. Seada i upitao ga: "Da li ćeš zaista napasti Husejna ibn Alija?” Omer je odgovorio: “Kunem se Allahom da ću ga napasti i da će borba biti žestoka.” Na ovo je Hur upitao: “Šta ti fali da prihvatiš jednu od njegovih ponuda čime bi izbjegli prolijevanje krvi?” Omer mu je odgovorio: “Da se ja pitam prihvatio bih bilo koju, ali Ubejdullah ibn Zijad ne želi da prihvati ni jednu.” Ovo je bio trenutak kada se Hur počeo dvoumiti. Rekao je jednom od svojih sluga: “Allaha mi, dosao je trenutak kada treba da izaberem između dženneta i džehennema; Allaha mi, da me kidaju na komade i pale nekoliko puta neću izabrati ništa do džennet.” Poslije ovoga Hur se uputio ka Husejnovom taboru. Kada ga je sreo rekao je: “Svemogući Allah zna da sam mislio da ova stvar neće dovde doći. Kajem se, ali ne znam da li će Allah prihvatiti moje pokajanje.” Husejn mu reče: “Allah će prihvatiti tvoje pokajanje i oprostiće ti.” Pitao ga je za ime . Kada je rekao da se zove “Hur” (slobodan), hazreti Husejn mu je rekao: “Ti si slobodan čovjek, baš onako kako ti je majka nadila ime. Slobodan si u ovom životu kao i u onom budućem. Sjaši, dobro si nam došao.” Hur je rekao: “Zar ne bi bilo bolje da napadnem one konjanike i sa konja siđem onda kada šehid postanem?” “Neka ti se Allah smiluje; uradi kako želiš,” Husejn mu je rekao.

     Hur se vratio ljudima kojima je sve do ovog trenutka komandovao. “O ljudi Kufe, da Bog da vas ne bilo! Pozvali ste ovog Božijeg roba da vam dođe, a kada je to uradio okrenuli ste mu leđa. Vi, koji ste ga juče uvjeravali da ste spremni položiti vlastite živote za njega, danas ste ga opkolili i želite da ga ubijete. Vaš obruč je takav da mu ne dozvoljavate da diše. Udarate ga sa svake strane ne želeći ga pustiti da zajedno sa familijom potraži utočište negdje drugdje. Učinili ste od njega vašeg bespomoćnog zarobljenika. Sprječavate njega, njegovu djecu i drugove da piju vodu Eufrata koju slobodno koriste svi muslimani i nemuslimani, i u kojoj se ptice iz Iračke pustinje brčkaju. Žeđ ih je gotovo oborila s nogu. Samo kako ste se loše ponijeli prema Poslanikovim potomcima! Ako se ne pokajete sada i napustite namjeru da ga ubijete, Allah neće ugasiti vašu žeđ na Sudnjem danu.”

     Ovo su bile riječi sretnog čovjeka koji se prvo bio popriječio na Husejnovom putu, prestravio njegove žene i djecu, zaustavio ih u sred pustinje, daleko od ljudskih naselja i koji je sve do desetog muharrema bio na strani njegovih smrtnih neprijatelja. Ali za manje od pola sata njegova duša se promijenila toliko da je vidio šehadet u odbrani Poslanikovog unuka jedini spas od džehennemske vatre i ulaz u vječni život u džennetskim baščama. Allah kaže u časnom Kur’anu: “Allah je zaštitnik onih koji vjeruju i On ih izvodi iz tmina na svjetlo.” (Bekare: 257)