Bitka na Muti



 

Pohvala Davaocu nauke i znanja, i mir na posrednika Njegove milosti i darezljivosti, i na njegovu porodicu; predvodnici koji su riznica vere i propisa, i koji su cuvari svetlosti znanja i sigurnosti.

Početkom 8. godine poslije hidžre većinom krajeva Hidžaza zavladao je mir. Potpisivanje ugovora s Kurejšima i pobjeda nad jevrejima Hajbera uljevali su muslimanima osjećanje sigurnosti. Poslanik s.a.v. je iskoristio ovo primirje da pošalje svog izaslanika u Siriju s pozivom u islam upućenim njenom vladaru Harisu b. Šamiru Gassaniju. Za ovaj zadatak izabran je Haris b. Umejr Azdi. Kada je prešao granicu i ušao pogranično naselje zvano Mota bio je uhvaćen i doveden pred lokalnog upravnika Šurahbila. Kada je saznao kuda ide i šta nosi upravnik je naredio da se Haris pogubi. Njegova smrt teško pada Poslaniku koji se, kada mu je tužna vijest došla, obratio muslimanima i pozvao ih da ga osvete.

Međutim, u isto vrijeme muslimane zadesi još veća tragedija, i to opet od strane Sirijaca. U mesecu rabi’ul evvelu iste te godine Poslanik s.a.v. je poslao Ka’ba b. Umejra Gifarija zajedno s još petnaest misionara u region Zat Atlah u blizini granice sa Sirijom. Kada su stigli bijahu prevareni, opkoljeni i napadnuti od strane lokalnog stanovništva. Branili su se do zadnjeg daha, i tako izginuše svi osim jednog za kojeg se mislilo da je mrtav. On nekako doprje do Medine i o svemu obavijesti Poslanika s.a.v..

Tako se spremi vojska, koja je brojala oko tri hiljade ratnika, da kazni počinioce ovih zlodjela. Sakupili su se u mjestu zvanom Džurf, tri kilometra udaljenom od Medine prema sjeveru. Kada je sve bilo spremno za pokret u logor je došao Poslanik s.a.v. i obratio se vojsci. ‘‘Idite i ponovo pozovite te ljude da prime islam. Ako ga prime ne trebate se svetiti za smrt naših poginulih, ali ako odbiju, borite se protiv njih svom snagom. O vojnici islama, borite se u ime Allaha i kaznite Njegove i svoje neprijatelje koji žive u Siriji. Ne dirajte osobe koje su se povukle i žive u manastirima, nego napadajte šejtanove prijatelje. Ne ubijajte žene, djecu i starce. Ne sjecite stabla i ne rušite građevine.

‘‘Za komandanta postavljam svog amidžića Džafera b. Ebu Taliba. Ako se njemu šta desi njegov zamjenik će biti Zejd b. Hairis, a ako se njemu nešto desi njegovo mjesto će preuzeti Abdullah b. Ravahid. Ako se njemu šta desi, onda sebi sami izaberite vođu. ’’

Uslijedilo je naređenje za pokret. Poslanik s.a.v. i ostali muslimani su pratili armiju još neko vrijeme i onda se vratili nazad u Medinu.

Mnogi životopisci su zabilježili da je komandant ove armije bio Zejd b. Haris, usvojeni Poslanikov sin, i da su Džafer i Abdullah bili drugi i treći, u slučaju da se nešto njemu desi. Međutim, šiijski učenjaci tvrde da je prvi komandant bio Džafer b. Ebu Talib, a da su Zejd i Abdullaha bili određeni kao njegove zamjene. Kao razlog za ovu tvrdnju navodi se sljedeće.

Prvo, što se tiče statusa, pobožnosti i učenosti, Zejd nije bio na istom nivou s Džaferom. Ibn Esir piše: ‘Džaferov karakter i ponašanje bili su nalik Poslanikovim s.a.v., i on je prihvatio islam odmah nakon što je to uradio njegov brat Ali. Jednog dana Ebu Talib je vidio Alija kako klanja s Poslanikom s.a.v. stajući pokraj njega s njegove desne strane. Rekao je Džaferu, ‘Idi i ti, stani s njegove lijeve strane’. Drugo, Džafer je bio vođa onih muslimana koji su otišli u Etiopiju nakon što su bili proganjani od strane mušrika u Mekki. On je bio i njihov branioc kada su ih mušrici optužili pred kraljem Negusom, tražeći od kralja da vrati muslimane nazad u Mekku. Pridobio je kralja čitajući mu kur’anske ajete koji su govorili o poslaniku Isau i njegovoj majci, hazreti Merjemi. Treće, Džafer je bio ona ista osoba prema kojoj je Poslanik s.a.v. načinio šesnaest koraka da bi je dočekao pri njenom povratku iz Etiopije, i za koju je rekao: ‘Ne znam zbog čega bih bio radosniji – da li zbog toga što sam te ponovo sreo nakon toliko godina ili zbog toga što je Allah otvorio  vrata jevreja pomoću tvog brata Alija.’’  Četvrto, čak se i hazreti Ali sjetio Džafera, njegove hrabrosti i ratnih sposobnosti. Kada je saznao da se Amr b. As pridružio Muaviji u ratu protiv njega, rekao je: ‘‘Da imam uza se svog amidžu Hamzu i svog brata Džafera naša pobjeda bi bila sigurna.’’ Bilo bi nerazumljivo da Poslanik s.a.v. stavi jednu ovakvu osobu pod komandu druge koja nije imala sve ove osobine. 

Također, u stihovima koje su pjesnici Arabije sročili o ovoj bici, nalazimo da je prvi komandant bio Džafer a da su druga dvojica bili njegovi zamjenici. Hassãn b. Sabit u svojoj elegiji, u kojoj je opjevao smrt trojice muslimanskih komandanata i koju bilježi Ibn Hišam, kaže: ''... Neka Allah daruje Svoj blagoslov poginulim komandantima koji su pali jedan za drugim u bici na Muti. To su Džafer, Zejd i Abdullah koji su objeručke prihvatili smrt.'' Riječ tanãbi'u koja se koristi u ovim stihovima jasno pokazuje da su oni poginuli jedan za drugim i da je prvi pao Džafer. U elegiji Ka'ba b. Malika Ansarija još jasnije se vidi ko je bio privi komandant. U njoj pjesnik lično svjedoči da je Poslanik s.a.v. postavio Džafera b. Ebu Taliba kao komandanta vojske islama koja je kretala na Mutu. U njoj pjesnik veli: ''Sjeti se kada je Poslanik s.a.v. naredio vojsci islama da stane pod barjak Džafera i krene u džihad.'' Ovi stihovi, koji su pisani u najranijim danima islama, ukazuju da ono što danas nalazimo u knjigama vezano za prvog komandanta muslimana u bici na Muti nije tačno.

U to vrijeme Bizantijsko carstvo bilo je oslabljeno usljed brojnih ratova s Persijom. I pored toga odvojena je znatna snaga za Sirijsku granicu kada se čulo da se vojska islama uputila k njima. Sam Šuhrabil je uspio sakupiti sto hiljada ratnika iz raznih Sirijskih plemena. Kao zaleđinu, imali su još sto hiljada vojnika iz Bizantije koji su se ulogorili u mjestu Ma'ab. Neprijatelj, ne samo što je bio daleko brojno nadmoćniji, nego je bio i iskusniji i bolje opremljen. Međutim, kako ćemo uskoro vidjeti, to nije nimalo negativno utjecalo na moral komandanata muslimana.



1 2 next