OSOBENOSTI NASE, ISLAMSKE, KULTURE



" Osobenosti nase, islamske, kulture " –

Da bi pokazali kolika je prednost drzave koja se zasniva na pravicnosti i na Islamskoj kulturi, u poredjenju sa drzavom koja nije takva, mozemo pojasniti sledece stvari: 

Da bismo pravilno mogli razumjeti svoju kulturu neophodno je da poznajemo njene opste karakteristike koje je cin razlicitom.od drugih. Njima bi se moglo posvetiti jedno opsezno djelo, no mi cemo ovom prilikom ukazati na najbitnije medju tim karakteristikama, tek toliko da se na njih podsjetimo.

 NEBESKO PORIJEKLO

 Islamska kultura je najtjes vezana za Boga. Ideja vjere, uopste, a tevhida-monoteizma, posebno, prozima ovu kulturu u svim njenim segmentima i oblicima izrazavanja. To bozansko kola u njoj kao krv u arterijama. Tako ga nalazimo u njenoj poeziji i prozi, njenoj knjiz nosti, nauci i filozofiji. Taj bozanski duh podjednako susrecemo u knjizevnim, teoloskim i naucnim djelima, bez obzira na razlicitost materije koju obradjuju.

 Osjecamo ga u dzamijama, ali i u kucnom ambijentu. Ponekad u njoj nailazimo na ateiste ili one sto sumnjaju, ali oni predstavljaju rijetkost koja samo potvrdjuje pravilo a nikako ga ne nijece. Pa i pored svega i kod njih prepoznajemo otiske koje je ostavila ova nebeska kultura, zeljeli to oni ili ne.

 MORAL

 U nasoj kulturi moralni faktor ima poseban znacaj i snazan uticaj. Kad sepojavio Islam je moral povezao sa ciljevima koji su uzviseniji, cistiji i plemenitiji od onih koji su do tad bili poznati. Povezao ga je sa idejom obaveze (Ilzam) i satisfakcije, odnosno, nagrade i kazne, kako ovosvjetske tako i onosvjetske. Posebno mjesto dao je moralu time sto ga je proglasio svrhom slanja Poslanika ,a.s. "Poslan sam da usavrsim plemenita ponasanja kod ljudi." govorio je posljednji poslanik Islama. Islam ustaje protiv nauke koja ne vodi moralu i lijepom ophodjenju. Potanko izlaze norme lijepog ponasanja za ucitelja i ucenika, onoga ko uci Kur'an i onoga koji ga slusa, istrazivaca i oponenta u naucnoj raspravi. Daje upute o moralnom ponasanju pocev od jela za sofrom pa do izgradnje drzave. Samo moralno ponasanje smatra nuznim produktom ispravnog vjerovanja i iskrenoo bavljena ibadeta. Uprotivnom, nemoral je nepogrjesivi simptom neispravna vjerovanja i neiskrena bogosluzja.


 Ova kultura ne priznaje nikakvo dijeljenje morala. Ona nema jedne arsine ponasanja za vjernike a drugo za nevjernike. Dobro je dobro za sve, a Zlo je zlo za sve. Ono sto je halal dozvoljeno je za svakoga, a ono sto je haram zabranjeno je za svakoga. Ovo pravilo je upravo suprotno onome koga citamo u svetim knjigama zidova. Nasa kultura takodje ne priznaje ono opasno i zlo nacelo koje kaze da cilj opravdava sredstvo. Ona vjeruje samo u cista sredstva koja vode uzvisenome cilju. Do istine se ne stize laznim sredstvima, ili kako se u Hadisu kaze: "Allah je dobar i ne prima osim ono sto je dobro..." Otuda u kulturi Islama nema raskoraka izmedju nauke i ekonomije na jednoj i morala na drugoj strani. Zato nema odvajanja rata i politike od etike.

HUMANOST

 Nesumljivo je humanost jedna od najizrazenijih osobenosti nase kulture. Ona cijeni covjeka, njegovu cast i prava. Sama ona opstoji na uvjerenju da je covjek "od Boga pocasceno bice". "IMi smo potomstvo Ademovo pocastili i odlikovali." (Isra', 70) Ona vjeruje da je Bog covjeka ucinio namjesnikom na Zemljii da mu je u sluzbu stavio sve sto je na toj Zemlji kao i na nebesima. Ona drzi do covjeka zato sto je ljudsko bice, bez obzira na njegovu rasu, boju, jezik, domovinu, stalez, pa cak i vjeru. Jer, on je pocascen po svojoj ljudskoj naravi prije nego li po svojoj vjeri. Jedno velicanstveno svjedocanstvo o ovome biljezi imami El-Buhari. Naime, pored Poslanika, s.a.v.s., je prolazila sahrana. Kako je bio sjedio kad je nailazila ustao je i docekao je stojeci. Neko od prisutnih primjeti da je to sahrana zidova (i da ne zasluzuje da joj se ustaje), na sto je Allahov miljenik s prijekorom upitao: "Zar nije ljudska dusa?" Dakako, svaka ljudska dusa u Islamu zasluzuje da bude uvazena i postovana.

INTERNACIONALIZAM

 Kako je nasa kultura kultura za svakog covjeka onda nije cudo da je karakterise internacionalizam. Ona radi na priblizavanju razlika medju potomstvom Ademovim. Svih onih razlika koje od vajkada pa do dana danasnjeg dijele covjecanstvo. Zbog ove njene osobenosti u njenom podizanju su ucesca uzeli Arapi i ne-Arapi, bijeli i crni, bogati i siromasni, vladari i podanici, muslimani, krscani, jevreji i vatropoklonici. To sto je obicno nazivamo islamskom ili arapskom kulturom nije u suprotnosti sa njenim kvalificiranjem kao internacionalne kulture. Jer, kako rekosmo, ona ima svjetske poglede i tako je opredjeljena. Ona je otvorena za sve ljudske grupacije i niposto nije zabarikadirana u samu sebe ili neprijateljski raspolozena prema drugim kulturama, kao sto je slucaj recimo sa zatvorenom zidovskom kulturom koja opstoji na uzdizanju jednog naroda i jedne rase. To je dovelo do toga da su Boga opisali kao 'Gospoda Izraela', a izraelski narod 'Bozijim izabranim narodom'.

 Nasa kultura nije takva, iako je zapisana uglavnom na arapskom, i iako se pojavila sa Islamom. Uostalom, sam Islam je od prvoga dana imao tu istu osobinu internacionalizma. Od samog pocetka je pozivao: 'Oljudi!', a ne: 'O Arapi!'. Pozivao je Bogu, 'Gospodaru svjetova', a ne Gospodaru samo muslimana ili samo Arapa. Od prvih dana je proklamovao da je njegov poziv opstega karaktera, a ne specijalno namjenjen jednoj grupi; "I Mi smo te poslali kao milost svjetovima." (El-Enbija', 107)



1 2 next