Ehlul bejt u Bosni i Hercegovini 5



 ZIKRULLAH KAO GLAČALO SRCA

(ZIKRULLAH I ČIŠĆENJE SRCA)

 Najpogodnije mjesto da započnemo ovu studiju je govor 213. u Nahdžul-belagi. Imam u početku navodi ajete iz Kur’‘ana u kojima se spominje zikr, a potom ih komentariše. To su slijedeći ajeti: "...ljudi koje ni prodavanje ni kupovanje ne mogu odvratiti od zikrullaha." (En-Nur, XXIV: 37) [29] Imam Ali komentira: "Zaista je Allah zikrullah učinio onim što glača (čisti) srca, njima čuju ona [30] koja su bila gluha, vide ona koja su bila slijepa i pokoravaju se ona koja su se opirala... Zaista postoji posebna grupa (ehl) koja pripada zikru, prihvatili su zikr umjesto ovog dunjaluka tako da ih prodavanje ni kupovanje (bilo kakva trgovina) ne mogu od prisjećanja odvratiti. Oni dane svoga života u zikru provode ... kao da su potpuno napustili ovaj svijet radi ahireta, i kao da su već tamo, osvjedočavajući se u ono što je iznad ovog svijeta...

U ovom odlomku, značajno je osvrnuti se na to da je Imam nazvao zikr "onim što glača srca", riječ džila dolazi od glagola džala, čije je osnovno značenje postati jasan, objelodanjen, otkriven. Ovdje da se radi o tome da organ svijesti postaje jasan, tj. duhovno srce postaje čisto te postaje ogledalo koje odražava ‘‘uzvišenu’‘ istinu, u isto vrijeme otkrivajući svoje unutarnje, skrivene dubine, i tim putem iznosi na svjetlost ‘‘unutarnje’‘ istine. Zikr je ovdje predstavljen kao ono što razjašnjava duhovno viđenje, "srca" koje se ne može, jednostavno, poistovjetiti sa spoznajom moći razuma, a još manje sa organima čulne percepcije. Kur’‘an nam ukazuje na dublji značaj srca i njegovog posebnog načina ‘‘viđenja’‘: "Zar oni nisu putovali zemljom da zadobiju srca koja će razumijevati i uši koje će čuti? Zaista, nisu oči slijepe, već su slijepa srca u prsima". (Sura Al-Hajj, XXII: 46)

I opet: "Oni posjeduju srca kojima ne razumijevaju, oči kojima ne vide, uši kojima ne čuju. Oni su kao stoka, ma još gore od toga. Zaista oni su nehajni (el-ghafilun)". Na kraju ovog ajeta se spominje riječ ‘‘nehajni’‘ (gafilun), i to nas vraća zikru, jer je gafil suprotan zakiru; a ajet koji slijedi odmah potom je jedan od najvažnijih ‘‘metodologičkih’‘ temelja sufijske prakse zikra: "Allahu pripadaju najljepša Imena, pa Ga prizivajte po njima. A prođite se onih koji Njegova Imena poriču (blate): kako budu radili biće im i plaćeno". (Sura Al-Araf, VII:180)

Odnos između zikra (prisjećanja) i srca je jasno potvrđen u slijedećim ajetima: "...oni koji vjeruju i čija srca nađoše mir u zikrullahu (prisjećanju Allaha); pa zar se srca ne smiruju u zikrullahu?" (Sura Ar-Rad, XIII:28) i također u slijedećim ajetima: "Zaista u tome je podsjetnik (zikra) za onoga ko srce ima." (Sura Kaf, L:37) "Pravi vjernici su oni čija se srca tresu od jeze kada se Allah priziva." (Sura El-Anfal, VIII:2)

Ili oprečno: "Da li je onaj čija je prsa Allah otvorio za predanost (islam), te on slijedi svjetlost svog Rabba, (isti kao onaj koji ostaje zatvoren za predanost, nepokoran u tami)? Pa najteža nesreća neka padne na one čija su srca otvrdnula za zikrullah (prisjećanje Allaha), oni griješe načisto". (Az-Zumar, XXXIX: 22)

Suprotno tome, ajeti koji slijede govore o srcima koja su ‘‘omekšana’‘ za zikrullah: "Allah je objavio najljepši govor, Knjigu (koja sadrži u sebi) sličnosti (djelove koji sliče jedni drugima) i sparene (prijetnje i obećanja) od kojih se ježe kože onih koji se plaše svoga Gospodara; pa se njihove kože i srca smekšavaju za zikrullah.". (Az-Zumar, XXXIX:23)

Imam Alijev komentar 37. ajeta sure An-Nur, iznad, trebao bi se posmatrati kao ono što baca svjetlost na sve ajete Kur’‘ana koji govore o ‘‘razumijevanju’‘ – ili duhovnoj viziji koja je, u principu, dostupna srcu; i koji smatraju zikrullah načinom da se ovaj srčani potencijal provede u stvarnosti: srce se treba ‘‘izglačati’‘ zikrullahom. Imamov komentar ovdje, ustvari, je eho i potvrda riječi Poslanika, a.s., često citiranih u sufijskim krugovima: "Za sve postoji glačalo (bikala); a glačalo srca je zikrullah.

Stvarna praksa, djelovanje, ili niz redovnih djelatnosti ovdje su nam jasno predočeni – da to, na bilo koji način, ne izuzima zikr kao svjesnost ili stanje prisjećanja. Ovo ‘‘glačanje’‘ o kome govorimo se može razumjeti kao pročišćavajuća misao, razmišljanje i meditacija, u jednu ruku; i kao redovna metodička praksa, u drugu, bilo da ono uzima oblik slavljenja (tesbih), uzdizanja (tamdžid), hvaljenja (tahmid), posvećivanja – sanktifikacije (takdis) ili zikra u užem smislu, to jest, prizivanja Božijih imena, putem koga se otklanja hrđa zaborava.

Imam Ali, također u svom komentaru, govori o posebnoj grupi ljudi koji pripadaju zikru, nazivajući ih EHL. Moramo napomenuti da je i Poslanik, a.s., govorio o ehl el-zikru u hadisu koji nam donosi imam Buhari u Sahihu: "Allah ima meleke koji lutaju drumovima tražeći ehl el-zikr, i kada nađu grupu ljudi (kaum) koja priziva Allaha, pozovu jedan drugog: dođite da čujete ono za čim žudite".

Na isti način, ako uzmemo u obzir jednog od najvećih članova kauma – jedno od imena kojim se sufije nazivaju – Rumija, doći ćemo do poetskog izraza srčanog lika koji se glača zikrom. Običaj je kraljeva, govori Mesnevija, da naprave mjesto sufijama nasuprot sebi, ‘‘jer oni su ogledalo duše, i bolji od ogledala prsa izglačanih prizivanjem i meditacijom, tako da ogledalo njihovih srca prima čiste, praiskonske likove.



1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 next