Izvori Mulla Sadrinih učenja i ideja



Rasprava o "izvorima" sa kojih je Mulla Sadr zahvatao svoje ideje i učenja podrazumijeva, prije svega drugoga, istraživanje značenja riječi "izvor", budući se mi ovdje ne bavimo samo historijskim uzrocima i utjecajima i budući da ne možemo Mulla Sadrinu intelektualnu viziju svesti na prosti amalgam određenoga broja ranije postojećih ideja. Nema toga historijskoga diskursa koji će nam omogućiti da otkrijemo sve "izvore" koji su mu prethodili i na koje se naslanjao pišući svoja djela, budući da takva figura ne bi mogla biti reducirana na "posljedicu" broja historijskih uzroka. Nema sumnje da je Mulla Sadra zahvatao duboko sa izvora islamske mudrosti i da se pozivao na djela brojnih mudraca i filozofa prije njega, kako onih islamskih jednako tako i onih neislamskih. Ali u njegovim doktrinama mogu se uvijek primijetiti elementi inspiracije (ilham) i intuicije (dhawq), ili "vertikalnoga uzroka" koji samu supstancu ideja, preuzetih od ranih mudraca i filozofa, stalno transformira u elemente nove metafizičke vizije stvari.

Mulla Sadra je utemeljio novu školu u islamu, što znači da je bio u stanju otvoriti novu perspektivu. Ali zbog toga što je njegova teozofija bila tradicionalna, a ne individualistička kreacija, može se također reći da je on, bitno, ponovio iste vječne i univerzalne istine koje su mudraci prije njega formulirali na drugačiji način. Njegova "Transcendentna Teosofija" je samo druga verzija philosophie perennis, ali ono po čemu je ona posebno značajna i bogata jeste činjenica da ona obuhvata skoro sve tradicionalne znanosti islama. Bilo je tu, sasvim je sigurno, prilagođavanja i posuđivanja iz ranijih izvora, kao što i sami pojam "tradicija" po sebi implicira i zahtijeva, ali postojalo je uvijek i ono što označavamo "ponovnim stvaranjem" i transmutacijom koja rani materijal ili sadržaj promatra ili artikulira u novome svjetlu. Svjetlo ne dolazi jednostavno posuđivanjem ili preuzimanjem iz ranih djela, ono je rezultat prosvjetljenja Mulla Sadrinoga bića i intelekta i nadahnuća po vertikali (odozgo), inspiracije koja, kako to on često ili obično naglašava, dolazi iz Božjega Trona (al-’‘arsh).

Bilo je nekoliko učenjaka koji su pod utjecajem krutog histo-ricizma koji je specifičan za modernu zapadnu, a ponekad i ističnu učenost, pokušavali ući u trag originalnim izvorima Mulla Sadrinih djela sa podvalom da je on jednostavno pozajmljivao iz ovih izvora ne pominjući tu činjenicu.[1] Ovi autori zaboravljaju, prije svega, da je u tradicionalnim znanostima običaj citirati ranije radove koji su poznati učenjacima bez pominjanja imena njihovoga autora; drugo što zaboravljaju jeste jasna činjenica da se tragovi jedne ideje, kao što je na primjer jedinstvo onoga koji shvaća i onoga što je shvaćeno (ittihad al-’‘aqil wa’‘l-ma’‘qul), nalaze u nekom prethodnom djelu koje ne umanjuje značaj široko razvijene ideje koja je bila prisutna u djelima adr al-Dina i značaj takve jedne ideje koja je predstavljena u totalnoj shemi stvari onakvom kakvu je on zamislio; i treće da je Sadr al-Din, poput mnogih drugih tradicionalnih muslimanskih učenjaka, bio duboko prožet mudrošću sadržanoj u čuvenoj izreci hadr. ‘‘Alija, "obratite pažnju na ono što se govori, a ne na onog ko govori".[2]

Ako neko želi raspravljati o "izvorima" Mulla Sadrina učenja, bar u njihovoj historijskoj perspektivi, važno je imati na umu tradicionalni karakter razmatranih učenja, dakle ,važnost istine nad originalnošću, osjećaj pripadanja duhovnom univerzumu koji obuhvata druge mudrace koji prethode Mulla Sadru i konačno sintetičku moć Sadr al-Dina koji svjesno teži da objedini iskustvo raznolikih islamskih intelektualnih škola koje su mu prethodile. Takođe je važno imati na umu razliku između onih njegovih djela, posebice Asfara, u kojima se raznoliki muslimanski izvori citiraju u namjeri da bi ih se raspravilo ili odbacilo i onih djela u kojima su isključivo njegove ideje izložene.

Kada se u potpunosti uzmu u obzir ove činjenice o izučavanju Mulla Sadrnih djela sa sviješću o njegovoj genijalnosti kao i njegovoj intelektualnoj tradiciji, to odmah postaje jasno da je on, pored toga što je bio istaknuti metafizičar, bio i markantni učenjak koji je duboko zalazio u raznolika polja islmaske učenosti.[3] Ovu činjenicu su priznali čak prije modernih vremena mnogi tradicionalni gnostici (hakims) Persije, neki od njih su u stvari težili da izvore pojedinih dijelova Asfara pronađu u ranim islamskim djelima i da pokažu Mulla Sadrinu vezu sa najznačajnijim intelektualnim figurama prije njega.[4] Njegova nevjerovatna širina i dubina poznavanja ranih izvora te fantastična memorija koju je imao bili su izvorom divljenja svim kasnijim generacijama gnostika (hakims), a o suvremenim učenjacima da i ne govorimo. Svako onaj ko poznaje njegova djela priznat će činjenicu da nema muslimanskoga gnostika ili mudraca koji je ikada tako mnogo čitan i tumačen kao što je bio on i da nema djela o mudrosti (hikmat) koje predstavlja tako bogatu riznicu islamske filosofije, teologije i gnose kao što je to Asfar.

U obraćanju na glavne tradicionalne izvore i istodobno izvore "historijskoga" reda koji su naprosto pribavili elemente za Mulla Sadrinu Transcendentnu Teosofiju, mi moramo otpočeti sa izvorima same Islamske tradicije, naime, Kur’‘anom i hadisom. Možda nema drugoga muslimanskoga filosofa i gnostika koji je tako dobro poznavao Kur’‘an kao što je to bio Mulla Sadra

Istina je da je Ibni Sina napisao neke komentare na raznolike Kur’‘anske ajete[5], i da je Suhrawardi bio prvi muslimanski teosof koji je Kur’‘anske ajete donosio kao dokaze za svoja filosofska i teosofska izlaganja. Ali ni jedan od ranijih gnostika nije bio toliko upućen u zamršenosti Kur’‘anskoga teksta kao i u cijelu tradiciju kasnijih komentara Kur’‘ana kao Sadr al-Din. U traganju za unutarnjim značenjima Svetoga Kur’‘ana, Sadr al-Din je pripadao više liniji Ibni ‘‘Arabija, ‘‘Abd al-Razzaqa Kashanija i drugim istaknutim gnostičkim komentatorima i učiteljima duhovne hermeneutike (ta’‘wil) nego li školi filosofa. Njegova izučavanja unutarnjega značenja Kur’‘anskoga teksta su tako obimna i obuhvatna da zavređuju sasvim izdvojeno studiranje. Međutim, utjecaj Kur’‘ana na njega ne ograničava se isključivo na formalne komentare. Sva njegova djela bila su prepuna Kur’‘anskih ajeta dok su Kur’‘anski duh i svjetlo isijavali, praktično, iz svake stranice njegovih djela. Bez direktnoga utjecaja Kur’‘ana, njegovi radovi i djela bila bi nezamisliva ili nepojmljiva.[6]

Sadr al-Din je takođe bio upućen u hadisku literaturu, kako sunijsku, jednako tako i onu šiijsku, tako da nije navodio samo šiijske hadiske autoritete nego je katkada također navodio sunijske prenosioce hadisa kao što je reccimo Ibni ‘‘Abbas. Koliko god šiijski korpus hadisa bio razmatran, bliska veza između njegovih učenja i ovoga korpusa najjasnije je pokazana u njegovom još ne dovršenom komentaru na Kulaynijevu hadisku zbirku Uul al-kafi, koji predstavlja jedno od njegovih remek djela. No, u svojim drugim djelima često se upućuje na više mudrosne i ezoterijske hadise preuzete od Kulaynija ali i iz drugih izvora kao što su Kitab al-tawhid, Kitab al-i’‘tiqadat i Ma’‘ani al-akhbar od Ibni Babuya, poznatijeg kao Shaykh-i aduqa. Poput svih islamskih stvari i Transcendentna Teosofija Mulla Sadra je zasnovana na hadisu kao drugome izvoru koji predstavlja dopunu qur’‘anskoj poruci. Za njega hadis, poput Kur’‘ana, posjeduje nekoliko nivoa ezoterijskog značenja koji mogu biti otkriveni samo uz pomoć takvoga unutarnjega prosvjetljenja koje se prvo otkriva onome ko traga za iznutarnjim slojevima svoga vlastitoga bića prije nego li se pred njim otkriju unutarnja značenja svetoga teksta.

Mulla Sadr je također bio odlično upućen u druge tipove emi-nentno religijskih dijela, posebice Kalam odnosno teologiju, čiju je argumentaciju temeljito poznavao. Teologiju je studirao ili izučavao otvorenih očiju, bez žestokoga suprotstavljanja koje je tako primjetno kod mnogih drugih filosofa. Katkada on odbacuje teološka učenja, a katkada ih integrirara u svoj osobni svjetonazor[7]. Ovdje je posebno važno naznačiti da je on, premda je temeljito bio prožet šiijskim mišljenjem, poznavao sunijski kalam tako prisno kao i šiijski. Mulla Sadra vrlo često citira klasične eš’‘arijske autore, pa i samoga Ash’‘arija, zatim Ghazzalija, Fakhr al-Dina Razija i žA%ud al-Dina ijija, posebno je bio obazriv kod razvrstavanja ili diferenciranja mišljenja među teolozima, posebno između stanovišta Ghazzalija i Fakhr al-Dina Razija i njihovih osobitih uloga u historiji islamske filosofije. U ovoj kategoriji najviše je koristio djela al- Razija čiji je al-Mabahith al-mashriqiyyah, (kompendijum ranoga islamskoga mišljenja), glavno vrelo sa kojega je Mulla Sadra zahvatao znanje o ranim školama Kalama i filosofije. Ovdje takođe treba poentirati i teološko djelo Jurjanija Sharh al-mawaqif čiji je utjecaj na Sadr al-Dina ,odnosno na njegova djela, nesporan.

Mulla Sadra je također bio upoznat i sa mu’‘tazilijskom školom čije brojne rane učitelje navodi u svojemu Asfaru. Prisusutvo određenih mu’‘tazilijskih teza može se primijetiti u Sadrovim djelima direktno kroz mu’‘tazilijske tekstove , a i indirektno kroz šiijske izvore. Pa ipak, čini se da je eš’‘arijska teologija imala značajniju ulogu u intelektualnim raspravama Asfara kao i drugim njegovim djelima nego li mu’‘tazilijska.



1 2 3 4 5 6 next