EHLI-BEJT U BH ALHAMIJADU



Otkad se Bosna susrela sa islamom, u bošnjačkoj umjetnosti, književnosti, nauci i kulturi živi Ehli-bejt. Mi ćemo se ovdje baviti samo književnošću, i to samo jednim tokom bošnjačke književnosti – alhamijadom, iako su i književnost na orijentalnim jezicima i moderna literatura ovoj časnoj obitelji posvetili blistave stranice ljubavi i talenta. Upravo stoga je nemoguće iz svekolike bošnjačke književnosti izlučiti ovu, i općenito temu religije, a da ona ostane govorljiva u punini svoga umjetničkog smisla i poruke.

Još od XVI stoljeća bošnjački pjesnici unose u svoja djela pijetet prema Ehli-bejtu. Tu se, u raznim književnim formama i medijima, iskazuje divljenje i privrženost prema najodabranijem čovjeku u povijesti ljudskog roda Muhammedu, a.s., njegovom zetu Aliji, kćerki Fatimi i njihovim sinovima Hasanu i Husejnu. Među njima je poslanik Muhammed, kao jedini ljudski uzor, najčešći motiv, a čin njegovog rođenja u poemi mevlud najpopularnija književna forma.

Prvi spomen obilježavanja 12. rebiul-evvela u Bosni nalazimo u vakufnami Gazi Husrev-bega, kojom ovaj vakif određuje da se toga dana, u njegovoj džamiji u Sarajevu, prouči mevlud. U Sarajevu je znameniti Bošnjak, pjesnik Fadil-paša Šerifović, oporučio vakufom učenje mevluda, također u džamiji. Vremenom se, pored džamijskog ambijenta, mevlud ustalio i kao obiteljska svečanost, a i povodi su obuhvatili radost općenito: rođenje, sunnet djeteta, sklapanja braka, useljenje u novi stan i sl.

Sve do 1878. godine, do prvog izdanja Mevluda Saliha Gaševića, (18____), svečanost obilježavanja rođenja Muhammeda, a.s., priređivana je na turskom jeziku. Od Gaševićevog Mevluda taj tekst postaje svenarodna svojina, razumljiv svakome slušaocu.

Spjev rođenju posljednjeg Božijeg Poslanika od Saliha Gaševića nije samo prvi mevlud na bosanskom jeziku, on je bio matrica na kojoj su te poeme gradili svi alhamijado pjesnici. Pored Gaševića, na bosanskom jeziku arebicom mevlude su spjevali: Muharem Dizdarević s pjesničkim pseudonimom Muhamed Rušdi (1825-1903), Arif Sarajlija (1861-1916) i Seid Zenunović (1875-1932). Posljednji mevlud arebicom štampan je 1942. godine u Sarajevu, Gaševićev mevlud je do tada a i kasnije, objavljen u više od trideset izdanja, i na latinici i na ćirilici, pa i po tome spada među popularnije spjevove o rođenju Muhammeda, a.s.. Od početka dvadesetoga vijeka do danas nastalo je niz mevluda na bosanskom jeziku i latinicom, odnosno ćirillicom. Svoju umjetničku imaginaciju okušali su na ovoj temi Musa Ćazim Ćatić (1878-1915), Safet beg Bašagić (1870-1934), Semaudin Sarajlić (1887-1960), Rešid Kadić (1912-1988) i Ešref Kovačević (1924-1996).

Na arebici se Ehli-bejt kod Bošnjaka javlja u ovim književnim žanrovima: mevlud, miradž, vefat, ilahija, kasida, uspavanka.

Mevludi na arebici, izuzev Zenunovićevog, zapravo su preradbe i manje ili više uspjele imitacije Gaševićevog Mevluda, a u njemu, već u Predgovoru, iskazuje se želja za spjevom na bosanskom jeziku ne samo da bi se znao njegov sadržaj, nego i da se svojom riječju iskaže ljubav prema posljednjem Božijem Poslaniku:

Mi smo žudni znati mevlud šta kaže

Našem svecu mi smo ašik odviše.

Mevlud Saliha Gaševića također nije orginalan, to je slobodan prepjev istovrsnoga spjeva Bursali Sulejmana Čelebija (XIV stoljeće). Sastavljen je od predgovora (12 distiha), kratke pjesme. Koristi mevludi šerifa (5 distiha), osnovnog teksta Mevludi nebijji ala lisani bosnevi – Mevlud Poslaniku na bosanskom jeziku (98 distiha) i miradža – Miradž nebijji alejhi-s-selam (93 distiha).



1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 next